Zašto se čudim poštanskom sandučiću?

Moj susjed je postavio veliki, metalni poštanski sandučić na vrhu ograde ispred svoje kuće, što sam uočila kad sam krenula na svoju jutarnju šetnju. Što bi to značilo?

Je li postao prestar da bi izjurio van kad čuje „beep, beep“ poštareva motorkotača? Trebam li provjeriti što je s njim? Je li se posvađao s poštarom i odlučio izbjegavati kontakt s njim tako što je instalirao poštanski sandučić prvi put u 67 godina čak iako (ako se smije reći) dobiva jedino račune i oglase, dok mu jedan dio obitelji živi iznad ceste i viđa ga svaki dan, a drugi su u dalekoj Australiji. Nikada mi ne pišu, kaže mi tužno, jer kako vrijeme prolazi, kontakti polako blijede i potom nestaju zauvijek. Da biste to promijenili, trebate nešto više od poštanskog sandučića.

Photo Julienne Eden Bušić

A onda sam vidjela i da je kćer drugoga susjeda, dobila novi par čizama, bež boje i u dezenu antilope, vrlo atraktivne, i da je potplata desne čizme oko dva inča viša nego na lijevoj, zbog toga što je poremećeni učenik u njezinoj školi za učenike s posebnim potrebama, udario nogom u stolicu na kojoj je sjedila i ona je pala i slomila nogu na nekoliko mjesta, i nakon traljave operacije desna noga joj je ostala kraća od lijeve, tako da je bila prisiljena hodati kao da je bila pijana ili luda, ili još nešto gore: kao žrtva okrutne Sudbine. Nije li bilo dovoljno to što joj babica pri porodu nije uspjela na vrijeme osloboditi vrat oko kojeg se ovila pupčana vrpca, od čega joj je ostalo trajno oštećenje mozga?

I onda, kasnije istoga dana, saznam iz medija priču o tomu da 39 posto hrvatskih srednjoškolaca nikada nije čulo za Ovčaru. Za svakoga tko nikad nije čuo za to hrvatsko stratište, evo sažetka što se zbilo, prema jednom od stotina izvješća poslanih od strane inozemnih agencija (ako niste zapazili, kad „međunarodna zajednica“ ne kaže da se to dogodilo, onda se nije ni dogodilo.):

  Na dan ili oko 21. studenog 1991. godine, srpske snage odvele su oko 255 Hrvata i ostalih nesrba iz vukovarske bolnice nakon srpskog okupiranja grada. Žrtve su prebačene na poljoprivredno dobro Ovčara oko pet kilometara južno od Vukovara. Tu su pripadnici srpskih snaga tukli i mučili žrtve satima. Tijekom večeri 21. studenog 1991. godine, vojnici su prevezli žrtve u grupama od deset do dvadeset ljudi na udaljeno stratište između farme Ovčara i Grabova, gdje su ih sve poubijali. Njihova tijela pokopana su u masovnu grobnicu.

                                     Iz optužnice protiv Miloševića i drugih za počinjeni ratni zločin

Photo Julienne Eden Bušić

Svaki dan suočeni smo s raznim događajima, od onih najobičnijih do onih strašnih, koji zahtijevaju instrospekciju, preispitivanja i rješenja, i, neka je to samo i lice, bez naličja, već je samo po sebi previše toga. Prosječni građanin u jednom danu prima više informacija u dnevnim novinama nego renesansni čovjek tijekom čitavog svog životnog vijeka, pa nije iznenađujuće da se većina ljudi osjeća zasićeno, nemoćno i sve indiferentnije na višak podražaja: pa zašto se onda ne predaju potpunoj i sveobuhvatnoj apatiji? Nakon svega, živimo u post-modernom svijetu kojemu je glavno gorivo narcizam. Ako ne možemo ništa promijeniti, barem možemo zadovoljiti naše osobne želje! Ali čovjek je „društvena životinja“ koja treba povezanost, zajednicu, smisao, tako da, što se više povlači u sebe, to postaje depresivniji i osamljeniji.

Mislim da je razlog moje znatiželje oko poštanskog sandučića i moje empatije prema susjedovoj kćeri i njezinoj potrebi za ortopedskom obućom u ovomu: da ljudi imaju potrebu povezivati se s prijateljima, poznanicima, susjedima i cijelom zajednicom; svatko ima potrebu pripadati nečemu što je veće nego on sam. To je također razlog zašto sam utučena podatkom da 39 posto srednjoškolaca nikada nije čulo za Ovčaru. Gdje je bila njihova znatiželja, ne oko poštanskih sandučića, nego u vezi strašne brutalnosti i krvoprolića u njihovoj zemlji u novijoj povijesti, a koje se dogodilo članovima njihovih obitelji, lokalne zajednice i nacije? Zar oni nemaju nikakve veze s tom patnjom?

O važnosti ove povezanosti, George Eliot je napisao: „ Ima li veće stvari za ljudske duše nego osjećaj da se sjedinjuju za čitav život – da bi bili jedno drugom u tihim, neizrecivim uspomenama?“ Uostalom, svi mi odrastamo s težinom naše povijesti. „Naši preci prebivaju u komorama našega mozga kao što su skriveni u spiralnom lancu znanja u svakoj stanici našega tijela.“ (Shirley Abbott) Ako se karika u tom lancu spoznaje slomi, mi gubimo našu vezu i postajemo sidra na brodovima koji se otiskuju na more, bez prošlosti, i kao rezultat toga, i bez budućnosti...Ovo je nešto što obitelji i oni koji obrazuju djecu moraju imati na umu, a posebno srednjoškolci koji nikada nisu čuli za Ovčaru.