Zašto treba slušati Slavka Linića

Treba pažljivo slušati što govori Slavko Linić. Sve što je dosad izgovorio pokazalo se točnim. Pa čak kad se, kao u slučaju gašenja Vjesnika, radi mira u kući i javnosti sutradan morao posuti pepelom po glavi i reći da je to bio njegov osobni stav. Čak i kad se Vlada javno ogradi od njegovih riječi, kao što se i dogodilo u priči o Vjesniku, to ne znači da Linić nije rekao istinu. Naprotiv! To može značiti samo da je iskreni ministar, kojemu je politička popularnost važna poput lanjskog snijega, samo prerano zakukurikao, pa ga je trebalo malo lupiti po kljunu. Zato bi samo neinteligentan čovjek mogao u ovom trenutku zanemariti bilo koju Linićevu izjavu i dati prednost Vladinim komunikacijskim operativacima koji građanima prodaju lažne apaurine u formi priopćenja koja ih trebaju utješiti kako je ministar financija o nečemu iznio svoj osobni stav koji nema veze s politikom Vlade.

Slavku Liniću uvijek i u svakoj situaciji treba vjerovati. Jer, njemu nije bitno hoće li ga voljeti ili mrziti. On ne drži figu u džepu. On se neće ulagivati javnosti demagoškim zaobilaženjem istine i u svakom će trenutku reći ono što Vlada namjerava operacionalizirati kroz svoju politiku. On se neće bojati teških riječi od kojih političari inače bježe, pa će bez sustezanja izgovarati one mrske riječi kao što su  likvidacija, gašenje, kraj, zatvaranje, otkazi, višak, stečaj, rezanje, prodaja imovine... Možda će neke od stvari o kojima progovori biti preuranjeno istrčavanje na javnu pozornicu, ali sigurno neće biti neistinito. Zapravo, kad s pogleda unatrag, vidi se da se sve o čemu je Slavko govorio počelo vrlo brzo događati.
Dok je još prije desetak dana, naprimjer, premijer Zoran Milanović tvrdio da značajnih, a kamoli masovnih otkaza u javnom sektoru neće biti, Slavko je već drugi dan rekao da nema gospodarskog oporavka bez restrukturiranja, odnosno otkaza.

Nije trebalo dugo čekati, i već se vojska od pet tisuća ljudi koji su u javnom sektoru radili na određeno vrijeme pakira i sprema na burzu. A oni su, prema podacima koji su izašli u javnost, tek petina od ukupnog broja onih koji nisu imali sreće da dobiju stalan posao. Još u ljeto 2011., dok je Kukuriku koalicija skrivala konkretne mjere kojima namjerava stabilizirati državu i potaknuti gospodarski oporavak, bojeći se da bi zbog pretjerane otvorenosti mogla izgubiti dobivene izbore, Linić je u novinskom intervjuu rekao, naprimjer, da će jedna od prvih mjera nove Vlade biti povećanje PDV-a. Nije bilo onoga tko se od njega nije ogradio. Milanović je, naprimjer, rekao da ništa o povećanju PDV-a ne piše u Planu 21 koji je njegova koalicija ponudila hrvatskim biračima. I što se dogodilo? Slavko je jedva dva mjeseca ministar financija, a PDV, evo, raste na 25 posto. Dakle, Slavku treba vjerovati i Slavka treba slušati. Jer, Slavko zna kako će izgledati naša bliža budućnosti i spreman je to s nama podijeliti. Što god tko o tome mislio, to je osobina koju treba cijeniti. Hrvatska se milijarde i milijarde puta opekla vjerujući političarima koji su nam mazali oči i gotovo okrepljujuće djeluje pogled na nekoga kome nije stalo do vlastite slike u medijima, nego do otrežnjenja nacije kao jedinog pravog puta prema putu za ozdravljenje.

I Radimir Čačić je političar Linićeva kova. Ni on nema dlake na jeziku, pa će otvorenije od drugih reći što se sprema. No, dok javnost na Čačića reagira u pravilu negativno, jer novinari na koje se zna obrecnuti ne propuste nijednu priliku da ga zbog toga kazne i ukažu na njegovu aroganciju, Linićevi istupi uglavnom prolaze mirno. Čačića će, dakle, uvijek prikazati kao bahatog tipa koji već svojim gardom pokazuje kako većinu ljudi oko sebe doživljava kao inferiorne spodobe nedostojne njegove pažnje. Linića će, međutim, u pravilu tretirati s uvažavanjem, pa i kad neki politički stav tresne grubo i gotovo okrutno. Politički će analitičari reći da Čačič preuzima premijersku poziciju iz Milanovićevih ruku i da, zapravo, predstavlja veliku opasnost za šefa SDP-a, koji će se sve četiri godine mandata morati boriti s Čačićem oko toga tko je gazda u Vladi. No, nikad nitko nije zaključio da je Linić politički opasan za Milanovića. Jer, Linić nema nikakvu želju biti glavni, prvi, najjači, najglasniji...

On nema ambiciju da nadjača šefa i pojača vlastitu političku poziciju. On se ponaša jednostavno kao političar koji se prihvatio teškoga posla i nosi ga kao svoj svojevrsni križ. Zahvaljujući njemu Milanović je pošteđen toga da osobno mora biti donositelj loših vijesti. Linić je Milanovićev, odnosno SDP-ov ledolomac. No, to ne znači, naravno, da premijer sebi smije dopustiti da i dalje ostavlja dojam da je po strani i da ne razumije za što je i sam digao ruku kao što je bilo nakon donošenja odluke prema kojoj i nepravomoćno osuđene osobe mogu postati članovi nadzorni odbora i uprava javnih poduzeća. Kad bi se nastavile takve epizode ne bi bilo pitanje je li Milanović stvarni gazda u Vladi, nego je li uopće zavrijedio da ga se s tim pojmom povezuje. No, to je već priča o Milanoviću, a ne o Liniću...