Zlata Đurđević: Izmjene ZKP-a neće utjecat na optužnice oko Sanadera

U  javnosti su u zadnjih desetak dana plasirane brojne neistine o posljedicama ustavnosudske kontrole odredaba Zakona o kaznenom postupku. Tvrdilo se da će u slučaju ukidanja pojedinih odredaba ZKP zbog neustavnosti tekući postupci propasti, optuženici biti oslobođeni (Globus, 4. svibanj 2012), da će doći do poništenja suđenja, potopa korupcijskih afera (Večernji list, 8. svibanj 2012), da se faktički zaustavlja borba protiv korupcije, da će suđenja za korupciju biti prekinuta, a već donesene presude ukinute (Jutarnji, 12. svibanj 2012.). Sve navedene tvrdnje su netočne. Odgovorno tvrdim da eventualno ukidanje pojedinih odredaba ZKP-a zbog njihove nesuglasnosti s Ustavom ili Europskom konvencijom o ljudskim pravima neće dovesti do ukidanja ni poništenja niti jedne optužnice niti presude donesene po postojećem ZKP-u, niti obustave ni jednog postupka pokrenutog temeljem ZKP-a.

Za to postoje dva temeljna razloga: Prvi je materijalnopravni razlog. Kazneni postupak je neustavan kada se smatra nepravičnim u cjelini. Ukidanje pojedine odredbe ZKP-a po kojoj je postupano u nekom kaznenom postupku ne znači da je taj postupak nepravičan u cjelini te stoga ne može dovesti do njegove neustavnosti. Europski sud za ljudska prava a i Ustavni sud koji slijedi njegovu praksu visoko vrednuju javni interes za vođenje kaznenog postupka i kažnjavanje počinitelja kaznenih djela i stoga neustavnost pojedine postupovne odredbe koja je primijenjena nipošto ne može  značiti da će čitav kazneni postupak  biti proglašen nepravičnim i neustavnim. Pravičnost postupka ne ovisi samo o zakonu već o postupanju državnih tijela u konkretnom predmetu. Državni odvjetnici i suci kad vode kazneni postupak znaju da su dužni  primjenjivati standarde propisane Ustavom i Europskom konvencijom o ljudskim pravima koji ih obavezuju i imaju jaču snagu od zakona, i ako to čine nema nikakve opasnosti za pravičnost postupaka. Primjer za takvo postupanje je praksa državnog odvjetništva da dozvoljava obrani u puno širem opsegu uvid u spis predmeta nego što to propisuje ZKP.

Drugi razlog je formalno pravne naravi: nema nikakvog pravnog sredstva putem kojeg bi obrana,  nakon što Ustavni sud ukine neke odredbe ZKP-a zbog neustavnosti, mogla tražiti da se određeni kazneni postupci prekinu, ili čak obustave. Jedno je ocjena ustavnosti zakona, a drugo ocjena ustavnosti kaznenog postupka, to su dva različita postupka koja nisu međusobno povezana. Nema pravnog puta za osporavanje ustavnosti kaznenih postupaka koji su u tijeku zbog neustavnosti određenih zakonskih odredaba koje su u njima primijenjene. Branitelji nezadovoljni postupkom i presudom i nakon odluke Ustavnog suda koju očekujemo,  će u kaznenim postupcima  moći ono što su mogli i do sad - nakon  donošenja prvostupanjske  presude podnijeti žalbu drugostupanjskom sudu, a nakon što odluka postane pravomoćna mogu podnijeti tužbu Ustavnom sudu zbog nepravičnosti cijelog kaznenog postupka, te nakon odluke Ustavnog suda, ako procijene da je potrebno i  tužbu Europskom sudu za ljudska prava u Strasbourgu.

Kad sutra obrane budu osporavale neku kaznenu presudu pred Ustavnim sudom, ili Europskim sudom za ljudska prava, ta dva suda neće odlučivati na temelju odredaba ZKP, već isključivo je li povrijeđen Ustav i Europska konvencija. Stoga, odluka Ustavnog suda može djelovati upravo suprotno od onog što mediji tvrde. Europski sud u Strasbourgu smatra da je na nacionalnim vlastima da isprave svaku navodnu povredu Europske konvencije. Tako je primjerice postupanje Ustavnog suda u predmetu Peša oduzelo tužitelju status žrtve pred Europskim sudom i spriječilo osudu Hrvatske. Svojom odlukom Ustavni sud će upozoriti ne samo zakonodavca već i sudsku praksu na nedostatke ZKP i time spriječiti postupanje suprotno Ustavu i Konvenciji, a posljedično i ukidanje presuda u Strasbourgu zbog njihove nepravičnosti. Stoga je, ne samo posve neutemeljena tvrdnja da "ako ustavni suci proglase neustavnim dijelove novoga ZKP neustavnim po kojem su pokretani postupci i donošene presude … Sud u Strasbourgu osloboditi će ih krivnje" (Globus, 4. svibanj 2012) već je istina upravo suprotna.

Nedvojbeno je da je Ustavni sud, usprkos opsežnosti i kompleksnosti ocjene, u interesu pravne sigurnosti trebao puno brže odlučiti o ustavnosti ZKP, te nije trebao tražiti politički prihvatljivi tajming s obzirom na pregovore s EU. S obzirom na lavinu žestokih medijskih napada na Ustavni sud očigledno je da im se političko kalkuliranje "obilo o glavu." Ipak, treba istaknuti da je Zakon o kaznenom postupku jedan od najvažniji zakona koji državi daje represivne ovlasti nad pojedincem ali i postavlja granice zadiranju državnog represivnog aparata u temeljna ljudska prava. Već nadimak ZKP - "ustav u malom" jasno otkriva da je Ustavni sud pozvan da ocijeni njegovu suglasnost s Ustavom. Do sada je Ustavni sud dvaput ukidao odredbe ZKP bez većeg odjeka. Ustavnosudska kontrola ZKP ne događa se samo kod nas, već je to normalna praksa i u drugim  europskim državama. Nasuprot tome, Europski sud za ljudska prava ne ocjenjuje naše zakone i toga nijedan hrvatski zakon ne može pasti u Starsbourgu (Večernji list, 8. svibanj 2012). To je isključiva ustavna zadaća Ustavnog suda i upravo sprječavanje izvršenja te zadaće predstavlja "puzajući državni udar" (a ne "ukidanje dijelova ZKP" , Jutarnji, 12. svibanj 2012.)

Ukoliko Ustavni sud ukine veći broj odredbi ZKP-a za čiju izmjenu su potrebne  dodatne pripreme, dati će zakonodavcu rok u kojem mora uskladiti ZKP s izmjenama koje su naložene. To je ustaljena praksa Ustavnog suda koju je primijenio npr. na Zakon o parničnom postupku, gdje je Ministarstvo pravosuđa čak tražilo dodatni rok za usklađenje, a najrecentniji primjer tiče se Zakona o javnom okupljanju. Ustavni je sud 6. srpnja 2011. ukinuo pojedine odredbe Zakona o javnom okupljanju i rekao da, uvažavajući vrijeme potrebno za provedbu ocjene stanja, pripreme novele kao i trajanje zakonodavnog postupka  zakonodavcu daje rok od godine dana za usklađivanje ukinutih odredbi s Ustavom. Uvjerena sam da će tako odgoditi i prestanak važenja pojedinih neustavnih odredbi ZKP-a s obzirom da se radi o izuzetno kompleksnoj i osjetljivoj materiji i da će trebati raspraviti na koji način uskladiti ukinute odredbe, a da će se do usklađenja primjenjivati postojeći ZKP.

Rezultat odluke Ustavnog suda biti će još jedna novela ZKP – još jedan popravni ispit za zakonopisca. Donošenje zakona sukladnih ustavu nije zadaća Ustavnog suda već Sabora, no očigledno je s obzirom na nedostatke ZKP, da zakonodavcu treba poučak Ustavnog suda kako napisati zakon o kaznenom postupku sukladno europskim i ustavnim standardima. Oni koji  danas proriču propast pokrenutih anti-korupcijskih postupaka zbog odluke Ustavnog suda o ZKP-u zaboravljaju da je novi  ZKP u posljednje tri godine opsežno mijenjan čak dva puta, a neke od tih izmjena učinjene su  upravo radi usklađivanja toga Zakona s Ustavom i Europskom konvencijom o ljudskim pravima (primjerice bitno proširenje prava na uvid u spis predmeta),  pa nikome nije palo  na pamet tvrditi da će zbog tih izmjena doći do obustave antikorupcijskih postupaka i poništenja već donesenih presuda.

Ovakva medijska histerija oko izmjena ZKP nije novina. Naime, od trenutka  donošenja u većini medija se provodi njegovo kontinuirano glorificiranje i bezrezervno podržavanje. Apologija ZKP ide do te mjere da nastaje paradoksalna situacija da mediji koji se smatraju slobodnima odriču stručnjacima i znanstvenicima pravo na slobodu izražavanja izjednačavajući kritiziranje pojedinih rješenja u ZKP-u sa protudržavnom djelatnošću ("Oni koji sada žele rušiti taj zakon, izravno se zalažu za obustavljanje protukorupcijske kampanje. … Pokušaj rušenja integriteta njihovih institucija (ZKP) iznimno je opasan za RH", Butković, Jutarnji list, 17. 10.2010.). Tvrdi se da je novi ZKP jedini zaslužan za pokretanje protukorupcijskih postupaka, iako je svakom razumnom čovjeku jasno da tako velika promjena u učinkovitosti kaznenog progona ratnih zločina i korumptivnih djela nije mogla biti rezultat zakonodavne djelatnosti odnosno izmjene pravila korištenja već postojećih mehanizama državnog aparata (i prije ZKP iz 2008. Hrvatska je imala ZKP, ZUSKOK, ZOPOK) već promjene političkih prilika uvjetovane pritiskom Europske unije i promjenom vlasti u srpnju 2009. nakon čega su se mehanizmi kaznenog progona počeli koristiti za progon visokih političkih dužnosnika.

Pri tome se ne može dvojiti da se državnoodvjetnička istraga pokazala učinkovitom i da stoga više nitko ne smatra da bi je trebalo ukinuti. Primjenjuje je i velika većina europskih država, ali uz poštivanje maksime "gdje je državno odvjetništvo tu je i sud." To znači da se pojedine radnje i odluke Državnog odvjetništva, pogotovu u fazi prethodnog postupka  kad se prikuplja većina dokaza, podvrgava kontroli. Time se ovlasti DORH-a ne bi na bilo koji način umanjile već bi se naprotiv, osnažili dokazi prikupljeni u prethodnom postupku i oni bi na raspravi  imali puno jaču dokaznu snagu. Naime, upravo se u toj prvoj fazi postupka prikupljaju dokazi od strane DORH-a, ali i policije kojoj su po novom ZKP-u dane ovlasti istražitelja, bez ikakve kontrole (sjetimo se novele ZKP iz 1967. kada je policiji zbog zloupotreba oduzeto pravo na prikupljanje dokaza ispitivanjem), dakle bez kontrole suda, obrane ili javnosti. Isto vrijedi i za "oprost" kaznenog progona budućem svjedoku. Čak i kontrola koja prema ZKP-u postoji kroz obavezu snimanja iskaza u prethodnom postupku, u praksi je protumačena na način da se treba snimati samo ono prvo ispitivanje osumnjičenika,  a kod svjedoka niti to prvo. Dakle, u prethodnom postupku prikupljaju se dokazi na kojima se kasnije može temeljiti presuda, bez da itko kontrolira jesu li ti dokazi vjerodostojni. Time naravno ne želim reći da  DORH ili policija ne postupa u skladu sa zakonom, ali moramo znati da se suvremena ustavna demokracija temelji na nepovjerenju građana prema državi, a ne na a apriornom vjerovanju. Poznata je prosvjetiteljska maksima "nikad nije dovoljno sumnje kad se radi o državi“. Prema tome sasvim je legitimno zahtijevati da postoje sustavi kontrole kroz koje se može provjeriti postupaju li  državna tijela sukladno zakonu. Državno odvjetništvo nema obilježje neovisnosti i nepristranosti koje ima sud niti se to zahtjeva od tijela kaznenog progona. Moramo imati na umu da je DORH za razliku od sudova strogo hijerarhijski centralizirano tijelo čijeg čelnog čovjeka koji daje obvezne naputke za postupanje u pojedinim predmetima, kao što znamo bira Sabor. Ono što jednu državu čini pravnom državom i što jedan postupak pred državnim tijelom čuva od zlouporabe je mogućnost kontrole.

Za kraj želim odgovoriti na potencijalne opravdane prigovore, o tome kako je trebalo odmah reagirati u medijima na netočne tvrdnje o tome da će ukidanje pojedinih odredaba ZKP od strane Ustavnog suda dovesti do poništenja tekućih postupaka, osobito s obzirom na medijske prijetnje Bruxellesom, Washingtonom i Strasbourgom. Do sada sam u tri medija pokušala upozoriti na neistinitost takvih tvrdnji, međutim izjave su negdje na putu od novinara do javnosti bile "odrezane." Lakše mi je kad vidim da je i sam američki veleposlanik Foley bio "žrtva" medijske manipulacije naslovom "I mi ispitujemo osumnjičenike bez odvjetnika" (Jutarnji, 12. svibanj 2012.) iako takva tvrdnja nigdje ne proizlazi iz onoga što je u tekstu rekao veleposlanik Foley. Pravo na branitelja upravo potiče iz angloameričke pravne tradicije i jamči se Šestim i petim amandmanom Američkog ustava. Ono također predstavlja jednu od tekovina europskih demokratskih sustava, pa zahtjev za njegovim ukidanjem pokazuje manjak demokratske kulture i obrazovanja. Znajući da nema borbe protiv korupcije bez poštivanja najvažnijeg prava u SAD zajamčenog Prvim amandmanom – sloboda govora, preporučam veleposlaniku Foleyu da umjesto nadzora nad ustavnom zadaćom Ustavnog suda obrati pozornost na pitanje slobode medija u Hrvatskoj.