Zoran Milanović se sjetio radnika: Prigodničarsko tepanje za Praznik rada

Dok je gledala vjenčanje u Westminsterskoj opatiji, dok je pratila beatifikaciju u Vatikanu, Hrvatska se odmarala od same sebe. Ovdje kao da se ništa nije događalo. Svu pažnju javnosti odvukle su globalne senzacije. Za zemlju usredotočenu na vlastito dvorište, u kojoj nema puno interesa za bilo što što se događa izvan njenih granica, bila je to neuobičajena situacija. Objašnjiva moža jedino time da je i u permanentnim unutarhrvatskim sporenjima oko bliže i dalje povijesti, naciji potreban predah. U pravilu uzbudljiva domaća politička arena, tijekom vikenda je jednostanvo ostala bez publike.

A nije baš da se ništa za to vrijeme nije događalo. Vođa socijaldemokrata Zoran Milanović sjetio se radnika. Bilo je to u dvostrukoj prigodi. Prvo, obilježavao se 1. maj, praznik rada, i drugo, izborna je godina. U izbornoj godini, važni su oni koji mogu donirati kampanju, ali važni su pomalo i oni koji na biralištima mogu dati glas. Takvih je  po prirodi stvari, više nego krupnih donatora. Matematička je  činjenica da su radnici najbrojnija skupina stanovništva. Brojniji i od branitelja, čak i od umirovljenika.

Najuspješnije su i najsretnije one države koje su osigurale visok stupanj zaštite svojih radnika, rekao je u tom povodu prvi esdepeovac. Na praznik rada, za radničke uši govorio je i šef narodnjaka Radimir Čačić. Radu treba vratiti pravo mjesto, tijekom proteklih 20 godina toga nije bilo, govorio je i on, ali nacija zadubljena u televizijske ekrane, teško da ga je mogla čuti.

Najbrojnija kategorija stanovništva, ona koja živi od tekućeg rada, više ne očekuje ni da je se verbalno mazi. Predugo je tretirana ili kao trošak ili kao višak, pri čemu su i socijaldemokrati i narodnjaci često gledali na drugu stranu. Sad kad je zemlja puna nezaposlenih, podcijenjenih, poniženih i obespravljenih,  u vodstvima stranaka je pak premalo onih kojima se vjeruje da nešto mogu preokrenuti.

Dok se javnost hranila jednom svjetovnom i jednom sakralnom iluzijom, dogodilo se još nešto zanimljivo. Sindikati su poručili da neće prosvjedovati 'jer su bili uspješni u dijalogu s Vladom i poslodavcima'. U čemu su bili uspješni? Nakon što im je premijerka prvo obećala da će rješenja za neisplatu plaća pronaći do 20. travnja, dobili su uspješno novo obećanje da će takva rješenja biti donesena - do 1. rujna. Račune za struju, vodu, grijanje i sve ostalo, radnici koji nisu dobili plaće, u međuvremenu mogu slati pola sindikatima, pola Vladi.

Ona, Vlada, uzela si je rok čak do kraja godine, da uskladi podatke između Porezne uprave, Fine i Regosa o tome kakvi su razmjeri neredovitih isplata plaća. Zasad je zadovoljna podatkom da na zaostale plaće čeka 18 do 25 tisuća radnika, a da porezi i doprinosi nisu uplaćivani za 70 do 110 tisuća radnika. Takva harmonika-statistika bila bi smiješna da o njoj ne ovisi i punjenje proračuna i mirovinskih fondova, dakle isključivo državnih blagajni,  a država ne zna ni koliko joj je poslodavaca dužno.

No, to će se, sigurno je, popraviti nakon što država, kako je najavila, utroši 35 milijuna kuna na – popis državnih službenika.

Dok je dakle javnost bila mislima u Londonu i Vatikanu, statistika je proizvela podatak da su samo u jednom mjesecu plaće realno pale za 2,3 posto, prema onima iz prethodnog mjeseca. Kako? Kao što se događa i ovih dana: tihim poskupljenjima hrane, benzina, a od početka ovog mjeseca i vode...

Baš prvoga svibnja, na praznik rada, dok su socijaldemokrati i narodnjaci bar prigodničarski tepali hrvatskim radnicima, dok je London nudio kravljevsku bajku, a Vatikan duhovnu hranu, realnost je bila u trendu iz posljednjih 20 godina. Istinsko partnerstvo između rada i kapitala još nije ni u nacrtu. Radništvo se ne cijeni ni na papiru.

U talijanskom ustavu, izbrojio je šef laburista Dragutin Lesar, radnici se spominju 18 puta, a u hrvatskom ustavu ni jednom.