284 stranice o zlostavljanjima perverznog nacista

Četiri godine nakon bijega od svog otmičara Wolfganga Priklopila (44), Austrijanka Natascha Kampusch predstavit će u četvrtak u bečkoj knjižari Thalia svoju autobiografsku knjigu "3096 dana“ u kojoj opisuje više od osam godina fizičkog i psihičkog zlostavljanja i ponižavanja, koliko je bila Priklopilova zatočenica u podrumu njegove obiteljske kuće u Strasshofu kraj Beča.

Priklopil je tada 10-godišnju Nataschu oteo 1998. godine na putu do škole. Kampusch je iz zatočeništva uspjela pobjeći tek u kolovozu 2006. godine, a Priklopil se zatim ubio bacivši se pod vlak.

- Tek sada mogu pod ove retke podvući crtu i doista kazati: Ja sam slobodna - ustvrdila je Natascha na kraju svoje knjige, tiskane u 50 tisuća primjeraka i stavljene u prodaju u jedanaest zemalja njemačkog govornog područja.

Kampusch u deset poglavlja iscrpno opisuje ne samo godine zlostavljanja i gladovanja kroz koje je prošla, uključujući dan kada je oteta i dan kada je uspjela pobjeći i spasiti se, nego i rastavu roditelja te teško djetinjstvo, prvi dan u tamnici u kojoj je, kako je rekla, bila živa zakopana, nasilnu promjenu svog identiteta, dva lica otmičara, strah od života kao i strategiju koju je morala primijeniti kako bi preživjela. U prvom poglavlju šokantne autobiografije sada 22-godišnja autorica piše o svom djetinjstvu i rastavi roditelja kad joj je bilo pet godina, zbog koje je od pretrpljena šoka počela noću mokriti u krevet. Za Nataschinu majku dovoljan razlog za pregršt pogrda i pljuski.

- Ponekad je pljuska završila na mom obrazu bez ikakva razloga, ali očito s preventivnom primisli: Bilo kad ćeš već nešto napraviti - opisuje Natascha bolno i ponižavajuće zlostavljanje svoje majke.

U drugom poglavlju na dvadesetak stranica otkriva potresne pojedinosti o otmici i prvoj noći svog zarobljeništva. Prisjećajući se otmice piše:

- Jesam li vrištala? Mislim da nisam. No, ipak je sve u meni bilo samo jedan jedini krik.

- Prve noći, kad me oteo, tražila sam da me stavi u krevet, pokrije i ispriča priču za laku noć. Čak sam od njega zatražila da me poput roditelja poljubi prije nego zaspim, kako bih se uvjerila da je sve oko mene normalno - piše Natascha dodajući kako joj je Priklopil pročitao bajku "Princeza na zrnu graška“ i na kraju je poljubio u čelo.

U iduća dva poglavlja  žrtva otmice iznijela je pojedinosti o Priklopilovim prijetnjama i verbalnom i psihičkom teroru. Priklopil je i noću držao upaljeno svjetlo u tamnici.

- Jedna proširena metoda mučenja... osjećala sam se kao da sam živa konzervirana u podzemnom trezoru - rekla je Natascha kojoj je otmičar zaprijetio da će je staviti u lance ako ne bude dobra. Instalirao joj je računalo, sat za 13-satnu opskrbu strujom preko dana, manipulirani radio s mikrofonom koji je lovio samo češke postaje kako bi imao potpunu kontrolu nad njom u tamnici.

Priklopil je uz Nataschu bio čak i kada bi se tuširala:

- Bilo mi je neobično pred njim stajati gola....Trljao me je grubo kao da sam auto... Njegovao me je kao što se održava neki kućanski aparat - piše.

Natascha je također otkrila kako ju je Priklopil tjerao da ga zove "gospodar“ i da kleči pred njim, govoreći joj kako je oduvijek htio imati roba. Nakon godinu i pol dana natjerao ju je da izabere novo ime.

- Htio me je nazvati Maria, ali ja sam izabrala ime Bibiana. Njime sam Priklopilu s jedne strane oduzela moć, a s druge sam sebi mnogo pomogla... Postala sam druga osoba. U podrumu sam bila Bibiana. Ona je, naime, bila strpljivija i izdržljivija od mene - opisuje Natascha krađu svog identiteta u petom poglavlju knjige. Iduće  poglavlje govori o Nataschinu gladovanju i zlostavljanjima - bacanju vreće cementa na nju, trljanju ruku do krvi, gađanju nožem - te njezinoj svakodnevnoj borbi za preživljavanje.

- Oštrica noža zabila se u moje koljeno i ostala stajati. Osjećala sam kako mi krv teče niz potkoljenicu. Kad je to vidio, počeo je vikati: Ostavi to, napravit ćeš mrlju.

 Bio je, tvrdi Kampusch, opsjednut čistoćom i tretirao ju je kao robinju. Morala je brisati sve površine koje bi dotakla, a čak ju je prisilio da obrije glavu kako joj kosa ne bi padala po kući, po kojoj je radila kućne poslove kao polugola domaćica.
- Bojao se je tragova DNK  - rekla je Natascha opisujući Priklopilovu podvojenu ličnost.

Kampusch piše kako ju je otmičar tukao 200 puta tjedno.

- Mrzio je kad bih zaplakala tijekom premlaćivanja. Zabranio mi je plakati jer nije želio da negdje ostanu tragovi od soli. Kad sam plakala, jer si ne bi mogla pomoći, gušio me je. Stavio bi mi glavu u kantu s vodom ako bih ostavila otisak prsta na staklenoj površini ili kvaki na vratima - napisala je Natascha. Opisala je i kako ju je Priklopil izgladnjivao kad joj je bilo 12 godina, rugajući se da je debela i gadna, a kad joj je bilo 14 prvi ju je put pustio vezanu plastičnim lisičinama da spava s njim u njegovu krevetu.

- Kada me je tijekom mnogih noći vezao lisičinama za sebe, nije bila riječ o seksu. Muškarac koji me je tukao i zaključao u podrum želio je jednostavno imati nešto uz što se može priljubiti - tvrdi žrtva otmice, koja navodi da se te godine prvi put pokušala ubiti da bi okončala život u zarobljeništvu.

- Kad mi je bilo 14 godina, više sam se puta pokušala zadaviti odjećom. Sa 15 sam se ubadala iglom za pletenje - napisala je.

U osmom i devetom poglavlju autorica opisuje kako joj je tjelesna bol pomogla da ublaži nesnosne duševne muke u zatočeništvu koje su je dotjerale do gubitka volje za životom. Uvidjevši to, Priklopil joj je dopustio da pusti kosu da ponovno rast, a vozio ju je i u kupovinu u Baumarkt, DM te na skijanje.

U završnom, desetom poglavlju pod naslovom "Za jednog ostaje samo smrt“ opisuje svoj bijeg od otmičara 23. kolovoza 2006. godine.

- Bio je to 3096. dan moga zatočeništva... Oboje smo bili u vrtu kuće u Strasshofu. Ja sam brala jagode  i bila sam usred tog posla kad je odjednom zazvonio njegov mobitel… zadubljen u razgovor, okrenuo se i udaljio nekoliko metara prema bazenu.

Natascha je to iskoristila i pobjegla glavom bez obzira znajući, kako kaže, da je jedno od njih dvoje moralo računati na smrt.

Svog otmičara Wolfganga Priklopila u engleskom izdanju knjige opisuje kao okorjelog ženomrsca koji joj je rekao:

- Ja sam kralj, a ti si moja robinja.

Natascha otkriva kako je Priklopil često govorio o Hitleru i divio mu se. Rekao je:
- Bio je u pravu kad je Židove spalio u plinskim komorama.

Potvrda je da Priklopil nije podnosio Židove i Nataschina izjava za austrijski dnevnik Kurier kako je njezin otmičar bio "nacist iz straha“ koji je nakon terorističkih napada 11. rujna u New Yorku govorio o "kraju svjetske vladavine Židova“.

Unatoč nenaklonjenosti austrijske javnosti Nataschinim dosadašnjim izjavama i medijskim nastupima, knjiga će zasigurno biti uspješnica, tvrde dobri poznavatelji austrijskih literalnih (ne)prilika.

Njemački Constantin Film počinje 2011. godine i snimanje filma o Nataschi Kampusch koji bi se, prema najavama producenta, u kinima trebao naći 2012. godine.