Adele voli Spice Girls, a Bob Dylan je živcira

Mlada britanska pjevačica brzo je svojim glasom osvojila sunarodnjake, a sada je na najboljem putu da osvoji cijeli svijet.

Adele je umjetnica koja je obilježila prošlu godinu. Godinu 2008. započela je s velikim očekivanjima, a završila s albumom na vrhu britanske ljestvice najprodavanijih i među dvadeset najprodavanijih u SAD-u, te brojnim nagradama i nominacijama, uključujući četiri nominacije za Grammy. 

Njen debitantski album zove se ''19''. Kao dijete voljela je glazbu Spice Girls i Gabrielle, a onda je ''potpala'' pod utjecaj Ette James, Elle Fitzgerald i sličnih. Pohađala je školu BRIT u koju su išle i Amy Winehouse i Leona Lewis, a zatim se proslavila, prvo na MySpaceu. Najpoznatiji njeni singlovi su ''Hometown Glory'' i ''Chasing Pavements''. S Adele je za emisiju ''Backstage'' Plavog radija razgovarao Alen Balen. 

Photo www.thisislondon.co.uk

Bok Adele, čestitke na fantastičnoj godini! Prije no što krenemo na album, reci nam ukratko svoju životnu priču. 

- Rođena sam u Tottenhamu. Preselila sam u Brighton kad mi je bilo devet, pa u Brixton kad mi je bilo deset. Išla sam prvo u normalnu, javnu školu, a zatim u Brit School. Četiri godine bavila sam se glazbom, a zatim sam, kad mi je bilo 16, napisala '' Hometown Glory''. I nekako se, a da to nisam ni primijetila, moj glas samo ''pojavio''. Mislim da se to dogodilo kad sam počela pisati vlastite pjesme. 

Znači, prva pjesma koju si napisala bila je ''Hometown Glory'' – što te nadahnulo? 

- Imala sam sastanak u školi o odlasku na sveučilište. Moja mama je mislila da bih trebala ići u Liverpool, a ja nisam željela. Željela sam ostati u Londonu. Pa sam potrčala uz stepenice, napisala pjesmu i vratila se govoreći: ''Eto, zbog toga ostajem''. Mama je priznala da je to prilično dobar razlog pa sam ostala. A otišla bih u Liverpool, upala sam. Ali dobila sam ugovor s izdavačkom kućom...  

Tko su ti bili najraniji utjecaji? 

- Kad sam bila mala često sam slušala Jeffa Buckleyja s mamom. Ali najviše su na mene utjecali Spice Girls i East 17. Mislim, više element performansa u njihovim nastupima, a to je nešto u čemu ja nisam baš dobra. Ne znam se baš kretati po pozornici jer se pritom ne osjećam ugodno. Uglavnom, stvar je bila više u njihovim nastupima, ne toliko u vokalima. Čak i kad mi je bilo šest sam znala da su im glasovi izmijenjeni nekim efektima jer nisam mogla postići da moj glas zvuči tako ''robotski'. Eto, tako sam znala. Ali ne znam, bilo je nešto posebno u njima, njihovi su mi nastupi bili nevjerojatni kad sam bila mala. 

Zatim su tu bile Eva Cassidy i Etta James, Ella Fitzgerald i Bjork, Karen Dalton, Roberta Flack, Ann Peebls; svi ti neki soul izvođači koje sam počela slušati slučajno jer sam željela biti cool. Pa odlasci u neke dijelove ulice Oxford, pretvaranja da mi se sviđaju Slipknot i Korn. I tad, kad mi je bilo negdje 14, počela sam slušati i tada... O, da! Ali volim ih kao što volim Destiny's Child i mislim da je Beyonce nevjerojatna, ali ona ne utječe na mene. Mislim, ne plešem okolo i ne izbacujem stražnjicu, ali volim Beyonce. 

Za album si preradila jednu pjesmu Boba Dylana, zar ne? 
 

- Nije to neka stara pjesma, kao, jedna od onih prosvjednih. Zove se ''Make You Feel My Love''. Zapravo ne volim Boba Dylana, jako me živcira. Njegovi me vokali zbilja, zbilja živciraju, ali ima nevjerojatne tekstove. I ta pjesma; moj menadžer mi ju je puštao kad sam došla u New York i već sam skoro završila album, a ta pjesma ga je nekako zaokružila s pričom o vezama o čemu sam ja zapravo pisala. Stvarno sam zadovoljna s albumom, a tekstovi kao da ti odgovaraju, kao da govore: Ja sam pomalo poput Boga, tako sam patetična. Kao, zbilja se ne mogu mjeriti s ovim glupim dečkima... 

Reci nam nešto o pjesmi ''Chasing Pavements''   

- P

a pjesma je o... Nema baš smisla kad to izgovoriš kao frazu, ali mislim da ima smisla u sklopu pjesme. Govori o potjeri. Kao, čekaj malo. Moja je šminkerica smislila doista dobar opis smisla te pjesme. U biti, riječ je o tome da se ne predaješ, o potjeri. Ako se sjećate filma ''Labirint'', ona (Jennifer Connely – op.a) pokušava pronaći svog malog brata, a tlo se neprestano pomiče, a ona pokušava ići naprijed. Pa čak ako i nije vrijedno toga i kad znaš da nije vrijedno. No, mislim da je očito da ja pokušavam naći dečka, a ne svog malog brata. 

Kad si shvatila da imaš glas koji bi ljudi voljeli slušati? 

- Kad su mi ponudili ugovor za snimanje albuma. Oduvijek sam pjevala, oduvijek sam to radila i još uvijek se ne smatram ni dobrom ni lošom. Mama mi je oduvijek govorila da sam doista dobra pjevačica, da to trebam kanalizirati. A ja joj zapravo nikada nisam vjerovala jer, kad bih počela pjevati pred drugim ljudima, kod kuće, pred rođacima... ono kad je počeo ''Pop Idol'' pa sam vidjela svu tu djecu na audicijama koja su zvučala užasno, a njihovi roditelji su im govorili: ''Ti si sljedeća Toni Braxton'' i slično... Tako da nisam baš vjerovala mami. Zapravo, nisam vjerovala nikome sve dok mi iz izdavačke kuće nisu rekli: ''Stvarno nam se sviđaš, željeli bismo da potpišeš za nas.'' 

Školovala si se na BRIT-u, tko te nagovorio da odeš tamo? 

- Najvećim dijelom moja mama. A i bila sam upala u loše društvo u svojoj staroj školi i nisam uopće bila produktivna. Samo sam se izležavala i zapravo ništa nisam radila. Tako da je to u biti bio pokušaj da ugodim mami, a na kraju sam to i sama zavoljela. Tamo su stalno neke audicije za nastupe, bira se najbolji od najboljih godine. I da, tako sam upala na svojoj prvoj audiciji; pjevala sam pjesmu i počela razmišljati o tome. Ljudi nekako misle da je tamo snobovska atmosfera, da je sve puno bogate djece. Ali nije, to je zapravo jedina slobodna umjetnička škola u Europi, tako da je super i ne moraš potjecati iz neke bogate obitelji. Zapravo, još je bolje ako ne dolaziš. 

Kako se razvijala tvoja karijera nakon BRIT-a? 

-

Adele Photo wikipedia

Prijatelji su mi pokrenuli stranicu na MySpaceu, na dočeku Nove 2004. kod mene. Do tada nisam ni čula za MySpace. Dio mog ''obrazovanja'' bilo je učenje snimanja, pa sam učila kako snimiti samu sebe i dala sam im svoje demo snimke jer mi to nije predstavljalo ništa posebno, a oni su ih stavili na MySpace. A onda je 2006. cijeli taj servis doslovce eksplodirao pojavom Arctic Monkeysa i Lilly Allen, pa su sve izdavačke kuće počele tamo tražiti novu glazbu. 

Moj najbolji prijatelj Jack Peñate, on je isto pjevač, bio je među najboljim Lilynim prijateljima, a ja sam bila među njegovim i tako su me našli iz XL-a. Na početku zapravo nisam željela nastupati, mislim, bilo me je strah. Nisam znala kako napraviti taj prijelaz od nastupanja pred prijateljima u školi i profesorima za koje znaš da te vole, bio dobar ili loš. 

Kako ti napreduje karijera u Americi? 

- Malo sporije nego kod kuće. Samo zato što mi se ovdje sve dogodilo tako brzo... Ali da, i tamo je dobro. Katkad mi se sve to učini kao prava borba jer to velika stvar i moram puno vremena provoditi tamo, ostajati tamo na duža razdoblja... Za turneju po velikoj Britaniji potrebna su dva tjedna, a potrebna su dva mjeseca da napraviš isto u većim državama SAD-a. Ali volim to, volim reakcije koje dobivam. Nevjerojatno je to.  

Kad sam prvi put nastupala tamo - nije to bila turneja, samo pet nastupa u ožujku - mislila sam da nitko neće doći. Ali ispalo je da su nastupi bili rasprodani, a ljudima nije ni bilo potrebno moje pjevanje; svi su ionako pjevali glasnije od mene. I sviđa mi se tamo, stvarno mi se sviđa. Ali sve to zahtjeva naporan rad, a to je ono što zapravo volim. Volim naporan rad, sviđa mi se to. 

Željela si govoriti o svojoj pjesmi ''Melt My Heart To Stone'' – zašto baš o njoj? 

- Ta pjesma baš i nije materijal za singl, tako da je ljudi koji nisu upoznati s mojim albumom vjerojatno ne znaju, a jako sam ponosna na nju. Zbilja volim stihove te pjesme. I napisala sam je dečku o kojem je zapravo ovaj album, prekinula sam s njim to jutro kad sam napisala pjesmu. Tako da... Ta pjesma ima posebno značenje za mene.