Ankica Dobrić: Nikad se nisam pomirila s odlaskom prijateljice Ene Begović

Na blagdan Velike Gospe, 15. kolovoza, obilježava se 10. obljetnica tragične smrti dive hrvatskog glumišta Ene Begović. Njezina kolegica i najbolja prijateljica Ankica Dobrić podijelila je s nama uspomene na Enu, iz vremena kada su zajedno živjele i studirale na glumačkoj akademiji te dijelile svoje male tajne. Ankica kaže kako je Enin odlazak za nju bio veliki šok, ali ni do danas u svojoj glavi nije pristala na to da je njezina najbolja prijateljica zauvijek otišla.

Ove godine na blagdan Velike Gospe obilježava se 10. obljetnica tragične smrti vaše kolegice i bliske prijateljice Ene Begović. Kakve vas uspomene vežu uz Enu?

- Uz Enu me veže jako puno uspomena. Bile smo velike prijateljice i školske kolegice, zajedno smo upisale glumačku akademiju. Dugo smo živjele zajedno, prije nego je došla njezina sestra Mia, i bile smo vrlo bliske. I kada smo živjele odvojeno, uvijek smo nekako stanovale u blizini jedna druge. Često bismo, primjerice nakon neke probe, išle jedna kod druge nešto pojesti tako da se naše prijateljstvo nastavilo.

S Enom ste dijelili dobro i zlo?

- Jesmo. Imale smo svoje male tajne, puno smo se smijale, a Ena je bila jako zabavna i duhovita. S druge strane, bila je i vrlo ambiciozna. Ja sam bila ta koja stalno negdje 'landra' okolo, a ona je više voljela sjediti doma. Sjećam se da me je znala tražiti svuda po gradu, a tada još nije bilo ni mobitela. No Ena je uglavnom znala gdje sam pa bi tamo nazvala i rekla bi mi da se vratim kući. To je bilo jako lijepo.

Kakvih se još detalja sjećate vezanih uz zajednički život?

- Sjećam se da je Ena pušila cigarete, a ja nisam. Nas dvije smo prešutno to rješavale. Primjerice, imala sam običaj da, kad dođem kući, otvaram prozore jer pušači, naravno, često ne kuže je li u prostoriji zadimljeno ili nije. Tako smo nas dvije stalo doma otvarale i zatvarale prozore... Kada sam tako gledala Enu kako uživa u toj cigareti, jednostavno sam i sama to poželjela i počela sam pušiti. Ona mi je onda jednog dana značajno rekla da je prestala s tom navikom i, stvarno, kako je rekla – tako je i napravila. No ja sam tada nastavila dalje dok i sama nisam odlučila prestati.

Na ovogodišnjem 'Supetrus hoteli festivalu' hrvatski i inozemni glumci čitali su poeziju u čast Eni Begović Photo FAMA

- Sada kada se sjetim našeg zajedničkog života, imam dojam da se Eni uvijek nekako žurilo. Kao da je osjećala da neće živjeti dugo, bez obzira na sve njezine planove, ali htjela je sve brzo i što prije napraviti. Kao da je intuitivno i negdje duboko u sebi osjećala da sve što si je zamislila mora obaviti u što kraćem roku.

Jeste li posjetili mjesto nesreće na kojem je Ena tragično izgubila život?

- Nisam bila na samom tom mjestu, ali sam ga vidjela izdaleka. Ne bih mogla tamo otići, mislim da za to treba imati jako puno snage. Pokazali su mi cestu kojom je Ena tada prošla i bilo mi je teško. I danas, kad gledam njezine slike i portrete koje smo uvijek zajednički komentirale, znam sva ta njezina stanja i uvijek sam joj govorila na kojoj mi je bila najljepša ili najdraža. Za razliku od Ene, ja se nisam voljela slikati, ali upravo zahvaljujući njoj imamo jako puno vlastitih fotografija iz privatnog života. Ena je bila vrlo pažljiva. Čak je i sama napravila moj book jer se meni to nikada nije dalo. Uzela je moje fotografije iz raznih kazališnih predstava i fotokopirala ih, zatim ih je uredno složila i samo mi je taj book jednoga dana donijela doma. Bila je vrlo brižna prijateljica.

Imale smo svoje male tajne, puno smo se smijale, a Ena je bila jako zabavna i duhovita. S druge strane, bila je i vrlo ambiciozna. Ja sam bila ta koja stalno negdje 'landra' okolo, a ona je više voljela sjediti doma.

Ankica Dobrić

- Vrlo jednostavno. Ja sam voljela kuhati, a Ena je voljela prati suđe tako da smo nas dvije super funkcionirale i bilo nam je genijalno.

Jeste li se ikada s Enom oko nečega posvađali?

- Jesmo, barem sto puta! Onda bi se ona žalila nekoj drugoj prijateljici: 'Anči mi je rekla ovo ili ono...'. Ali, te naše svađe bi uvijek potrajale vrlo kratko, možda dan ili dva, jer nismo mogle dugo izdržati. Vrlo brzo bismo pronašle neki razlog da se pomirimo. Sve je to sa mnom i s Enom bilo normalno. Ona je bila jako osjetljiva i, kada je prijateljstvo u pitanju, jako je držala do toga. Ena se jako vezivala za ljude i ljudi su joj bili jako važni. Bila je takva i u ljubavi. Nikad nije bila s nekim na kratke relacije ili u površnim vezama. Posao i karijera su joj također bili važni i vodila je brigu oko toga što će pisati novine, bila je na puno naslovnica i duboko je proživljavala sve te stvari koje su se o njoj pisale.

Redatelj Jakov Sedlar organizator je festivala u Supetru koji je bio posvećen Eni Begović Photo FAMA

- Nikada. Ena je imala svoj tip muškarca, a ja svoj. Ona je čak unaprijed znala tko bi se meni mogao svidjeti. Jednom mi je rekla da ću se zaljubiti u nekoga, što se zaista kasnije i dogodilo. Čak je i došao u Zagreb za mnom i donio mi prsten, divan jedan dečko... Ena me je stvarno najbolje poznavala. Znala je sva moja loša raspoloženja i tješila me kako se to izvana uopće ne primjećuje. Ponekad bi me iz inozemstva nazvala samo da me pita kako sam i ta njezina pažnja je bila divna. Ena mi je voljela donositi poklone i općenito je voljela poklanjati, a jedna drugoj uvijek bismo donosile omiljeno cvijeće za premijere.

Kako ste, nakon toliko zajedničkih trenutaka i bliskosti, primili Enin odlazak?

- Enin odlazak za mene je bio veliki šok, ali ja nekako u svojoj glavi nisam ni pristala na to da je otišla. Ona je tu, stalno. Bila mi je sumanuta i sama pomisao na to da je otišla na takav način. Jedno vrijeme sam osjećala ljutnju i bijes, razne pomiješane osjećaje, i nisam shvaćala o čemu se zapravo radi i zašto je tako moralo biti. Ali, mi zapravo to ne znamo i ne možemo o tome suditi.