"Beatles" su rušili Kremlj više od desetljeća zapadne propagande

Novopokrenuti festival glazbenih dokumentaraca u Starigradu-Paklenici sutra će biti otvoren filmom “How The Beatles Rocked The Kremlin” dokumentarista Lesliea Woodheada. Započevši karijeru glasovitim dokumentarcem “The Stones In The Park”, s nezaboravnim kadrovima Micka Jaggera koji u Hyde Parku čita Shelleyjeva “Adonisa” nedavno preminulom Brainu Jonesu, Woodhead je izborom tema išao između sklonosti prema rocku i svijetu “iza željezne zavjese”, pa u njegovoj filmografiji stoje i dokumentarci o Srebrenici i Miloševiću (“Moderni diktator”)...

Unatoč ikonografskoj pjesmi “Back In The USSR”, “Beatlesi” kao bend ni pojedinačno nisu imali nikakvu vezu sa SSSR-om ili Rusijom sve do koncerta Paula McCartneyja na Crvenom trgu 2003. godine. No, utjecaj je bio izuzetan, ne samo glazbeni nego i politički. Što je vas potaknulo na snimanje filma na tu temu?

– U kolovozu 1962. napravio sam film o četvorici nepoznatih klinaca koji sviraju u liverpulskom podrumu. Bio je to vrlo sirovi snimak, napravljen za program lokalnih vijesti u Manchesteru, zato što mi je bilo rečeno da napravim nešto što će biti kontrast “Brighouse & Rastrick Brass Bendu”. Prijatelj mi je rekao da kontaktiram čovjeka po imenu Brian Epstein. Smatrao sam da je Epstein previše dotjeran za menadžera rock benda, ali me on odveo u pohabani podrum u središtu grada - Cavern Club. Glazba je svirala dok sam se spuštao stepenicama i tada sam prvi put vidio “Beatlese”. To nije bila moja glazba. Bio sam - i još sam - više obožavatelj modernog jazza. Ali, oduševljenje tom, tada još “Neveličanstvenom četvorkom” pogodila me u želudac. Kasnije u pubu, McCartney mi je rekao: “Mora biti jako glamurozno raditi na TV-u.” Nekoliko dana kasnije, snimili smo prvi ikada snimljen filmić o “Beatlesima”, znojni nastup za vrijeme ručka u Cavernu. Danas mi te dvije minute izgledaju kao nešto izvađeno iz filmova o prvom svjetskom ratu. Ali, i 50 godina nakon toga, ta mi je snimka oblikovala život kao filmaša. Dakle, da se vratim vašem pitanju, sredinom osamdesetih, kada sam počeo snimati dokumentarce o Sovjetskom savezu, počeo sam slušati priče - ispočetka nevjerojatne - o tome kako su “Beatlesi” promijenili SSSR. Nekoliko ruskih fanova reklo mi je da su čak vidjeli moje snimke iz kluba Cavern. Znam da “Beatlesi” nikada nisu mogli svirati iza “željezne zavjese” jer su ih represivni starci iz Kremlja obilježili kao kapitalističko zagađenje. Slušao sam o tome kako su fanovi zatvarani ili su bili izbacivani sa sveučilišta zbog krijumčarenja glazbe “Beatlesa”. Otada sam želio napraviti film i istražiti kako je glazba “Beatlesa” započela kulturnu revoluciju u SSSR-u i pomogla rušenju totalitarizma. Ozbiljni svjedoci - profesori, novinari, zamjenik ruskog premijera - tvrde da su glazba i duh “Beatlesa” imali važniju ulogu u ispiranju zasada totalitarizma nego desetljeća propagande “hladnog rata” i prijetnji nuklearnim raketama.

Photo javno257, javno257

– McCartney se pojavljuje kroz arhivske snimke s koncerta iz 2003. na Crvenom trgu. Moj su fokus bili “tribute” bendovi koji još uvijek sviraju glazbu “Beatlesa” i moj film sadrži glazbu samo tih bendova. George Martin je također prisutan kroz arhivsku snimku susreta sa slavnim ruskim bendom “Time Machine” kada su snimali u Abbey Roadu u Londonu.

Kao rock dokumentarist proslavili ste se filmom “Stones In The Park” iz 1969. godine. Je li prvi nastup nakon smrti Briana Jonesa bio trenutak koji ste željeli zabilježiti ili nešto drugo?

– Film o “Stonesima” proizašao je iz povezanosti političkih filmova i rock glazbe u Londonu šezdesetih godina kada su nove, lagane kamere omogućile filmašima da snimaju revolucije u južnoj Africi, ratove u Aziji - i rock glazbu u Londonu. Glavno čega se sjećam u vezi tog filma jest gužva iza pozornice, nitko od nas nije znao što će se sljedeće dogoditi. Sjetite se, to je bilo mjesec danas prije Woodstocka, i veliki besplatni koncerti bili su situacije s puno iznenađenja.

Osim rocka, radili ste puno filmova o političkim i ratnim događajima na istoku Europe; o praškom proljeću, Srebrenici, Miloševiću, pokolju djece u Beslanu... Odakle taj interes za događaje iza “željezne zavjese”?

– Pedesetih godina, u dubinama “hladnog rata”, postao sam “mlađi špijun”. Služeći vojni rok učio sam ruski i prisluškivao sovjetske zrakoplovne komunikacijske veze dok su spuštali avione u Berlin. Mislim da je tada započela moja fascinacija svijetom iza “željezne zavjese”.

To je bio redovni dio vaše vojne obuke ili ste se svojevoljno specijalizirali za taj posao?

– To je bila redovna vojna služba. Britanija je pedesetih godina imala dvogodišnji vojni rok. Učio sam ruski u zrakoplovstvu i poslan sam u Berlin kako bih prisluškivao sovjetske pilote. To je bilo 1957. godine, prije nego je izgrađen berlinski zid. Moje špijuniranje završilo je 1958., kada sam otišao studirati na Cambridge, a onda sam otišao na TV - i snimio “Beatlese”. No, u mnogim sam svojim filmovima ostao istraživati bivši SSSR. Zapravo, moj prvi film u SSSR-u govorio je o neobičnoj komunističkoj rock zvijezdi - Deanu Reedu, američkom pjevaču koji je šezdesetih i sedamdesetih bio velika zvijezda u SSSR-u, a onda je tajanstveno umro 1986. godine. Taj film bio je uvod u shvaćanje utjecaja rock glazbe u SSSR-u - fascinacija koja je dovela do filma “How The Beatles Rock The Kremlin”.