Bela Tarr: Proveo sam 34 godine u glupom svijetu filma i sada je dosta

Jednom ste natuknuli da će "Torinski konj" biti vaš zadnji film. Odakle odluka o povlačenju?

Odgovor je jednostavan. Počeo sam snimati 1977. godine. Proveo sam, dakle, 34 godine u tom glupom svijetu i mislim da sam zatvorio svoj kreativni krug, a svakim filmom otkrivao sam nešto novo. Pronašao sam svoj stil, u tom sam procesu mnogo naučio. Osjećam kao da sam sve vidio i sve vam ispričao i da bih sad mogao samo kopirati vlastita djela. Vrijeme je, dakle, da kažem "dosta".

Mnogi smatraju da je remek-djelo "Sotonski tango" iz 1994. godine bio vaš kreativni vrhunac. Biste li se složili s time?

Nisam siguran, morate pitati njih (smijeh). Iskreno, ne razmišljam mnogo o tome. Kad pripremate film, trudite se ispričati nešto što će dirnuti ljude. To mi je jedino važno. Ne želim da me se podiže na pijedestal. Ne želim postati kulturna institucija, ni slučajno!

Kad smo već kod toga, kakav je vaš položaj u mađarskoj filmskoj zajednici?

I dalje sam autsajder, odbijam postati dijelom filmske industrije. Nikad nisam ni htio biti filmaš. Jednostavno, kad mi se snimalo, snimao sam, kad nije, nisam snimao. Iako se ni danas ne osjećam dijelom filmske zajednice, imam dosta kontakata kojima se koristim kako bih pomogao mlađim kolegama čije filmove katkad produciram.

A što je s produkcijom vaših dosadašnjih filmova? Unatoč vašoj sjajnoj reputaciji, moglo se čuti da ste teško prikupljali novac za projekte?

I to je variralo od projekta do projekta. Samo s jednim filmom imali smo strašnih problema. Bio je to "Čovjek iz Londona", čiji je producent iz Francuske u jednom trenutku počinio samoubojstvo. Naravno, nije to učinio zbog filma nego zbog svojih osobnih razloga, ali rezultiralo je time da smo morali prekinuti snimanje. Od tog trenutka do završetka projekta prošle su godine i toga se sjećam kao najtežeg dijela svojeg filmskog rada.

Možete li opisati svoj proces stvaranja filma? Je li istina da nikad ne koristite scenarij, osim da biste na temelju njega dobili novac za početak snimanja?

Ne volim scenarije. To je ipak samo tekst. Znate li što je film? To je par slika, par ljudskih očiju, mnogo metakomunikacije, pejzaža, zvukova, toliko stvari koje nisu sadržane u scenarijima! Scenarij se obično fokusira na priču, što je prilično dosadno jer su filmske priče uglavnom slične. Osobno mi je mnogo zanimljivije staviti dvoje ljudi u situaciju i vidjeti što će se između njih roditi. Radim tako da dobro proučim lokaciju, kako bih otprilike predvidio gdje se glumci mogu kretati i kako se snimatelj može kretati da im ne smeta, i potom pokušam uhvatiti što stvarniju situaciju. U scenariju su sadržane mrtve stvari, a film mora govoriti o životu! Zbog toga se ne koristim scenarijima.

Za kraj, zašto je vaš opus tek prije nekoliko godina izašao na DVD-ima, koji se i dalje teško nabavljaju?

Jer ja to zapravo nikad nisam želio. Smatram da film mora biti prikazan na velikom platnu. Celuloidna 35-milimetarska vrpca, to je film. DVD je digitalna tehnologija, ona se koristi jezikom koji je meni drukčiji od filmskog. Ako na velikom platnu usporedite celuloid i digitalnu sliku, vidjet ćete da je digitalna slika mnogo, mnogo hladnija i s manje detalja. Sve što sam u životu radio oslanjalo se na detalje. I danas dopuštam da se film pretoči na DVD tek nakon što su ga svi imali priliku vidjeti na velikom platnu. DVD vidim samo kao podsjetnik na neki pravi film u obliku koji možete držati kod kuće. To je kao i sa drugim umjetnostima. Ako želite zaista doživjeti likovno djelo, morate otići u galeriju ili muzej. Zato ne smijete biti lijeni ustati iz fotelje, jer kina moraju živjeti kao muzeji filma!