Borba protiv istrebljenja filmske i TV-produkcije

Stvari očito moraju postati jako loše da bi postale bolje – kaže Hrvoje Hribar, koji je s prvim danom rujna i službeno stupio na mjesto ravnatelja Hrvatskog audiovizualnog centra. – Nalazim se tu iz više razloga od kojih je jedan skroz osoban: imao sam fantastičnog prijatelja, Alberta Kapovića, čovjeka koji je uspio pokrenuti HAVC. Skandinavski, pametni model kinematografije – a usred Hrvatske! Albert je naglo umro, a čitav se model zaljuljao. Ne želimo dopustiti da se Albertov čudesan trud zatre.

U  kojoj je mjeri situacija po hrvatski film s HAVC-om bolja nego u vrijeme kada je o njemu skrbilo Ministarstvo kulture? Nedavno smo bili svjedoci povika da se projekti na natječajima i dalje daju po "babi i stričevima“...

 – Problem "babe i stričeva“ u hrvatskoj kinematografiji riješen je prije desetak godina u doba jednog drugog sjajnog čovjeka, Ante Peterlića, u vrijeme osnutka Vijeća i ispisivanjem prvog pravilnika. No, svaki natječaj ima svoje nezadovoljnike, i tako će biti do kraja svijeta. Misao da je jučer bilo bolje, to je druga

stara pjesma. Danas se nalazimo u posve zamršenoj krizi filmske i televizijske proizvodnje u RH i vrlo je važno da na drugoj strani dovoljno jaka ustanova, a HAVC to jest. HAVC je ustanova u kojoj moć civilnog društva i moć države idu zajedno. Zbrajaju se u jednu neočekivanu silu. S druge strane stoje korporacije, mahom inozemne, koje odbijaju provoditi hrvatske zakone. Kad ih privolimo na provođenje zakona, i kad komercijalne TV-postaje i telekomi počnu uplaćivati svoju obveznu participaciju, vidjet će se i znatni  financijski benefiti HAVC-a.

Hribar: HRT će morati napraviti potpuni make-over ili ga jednog dana više neće biti

 Kako gledate na to što HRT troši besmisleno velike svote na sportski program, dok istodobno dramski i dokumentarni program izgledaju kako izgledaju. Ili se to HAVC-a ne tiče dok HRT uredno plaća zakonske obveze prema vama?

 – HRT će morati napraviti potpuni make-over ili ga jednog dana, koji nije tako daleko, neće biti. Bar ne u obliku u kojem ga pamtimo. Danas u RH gledamo tri televizije s nacionalnom koncesijom, svaka je na svoj način u financijskoj krizi, u krizi koncepcije i u krizi zakonitosti vlastitog djelovanja. Suradnja s hrvatskom audiovizualnom zajednicom sigurno neće uvećati njihove probleme. Naprotiv, to je put da se ova TV-zbrka počne rješavati. Uostalom, Hrvati kao civiliziran narod imaju pravo na svoje javne potrebe, pravo na svoju priču i na svoj audiovizualni trag u povijesti. Nije riječ samo o našoj nadi da ćemo jednoga dana živjeti kao što se živi zapadnije i sjevernije, nego i o sjećanju na standarde u kojima smo rasli. Hrvati imaju pravo na kvalitetan dječji program, dokumentaristiku, pristup europskoj i svim svjetskim kinematografijama, a ne samo jednoj. To je elementarno građansko pravo.

 Nakon uzleta u prvoj polovini desetljeća, trenutačno je hrvatski film u stagnaciji. Kako to objašnjavate?

 – Nakon uzleta sredinom desetljeća dogodilo se nekoliko

rezova. HRT je 2007. praktički krenuo u rat protiv hrvatskog filma – s time da nije film najveća žrtva eksperimenta s Burićem i Sutlićem, najviše je stradao sam HRT. Komercijalne televizije, s druge strane, od osnutka do danas nisu prikazale praktički niti jedan hrvatski film u svom programu. Kako održavati kinematografiju male zemlje u tim uvjetima?

 Ipak se Pula svake godine hvali sa sve većim brojem (napumpanih) naslova.

 – Danas je – tehnološki – film lakše proizvesti nego prije pa broj naslova baš nije glavni standard kinematografije. Film je krhka biljka i zahtijeva određene minimalne uvjete da bi se razvijao. Neka bude jasno: naš posao sada nije stvaranje remek-djela, nego borba protiv istrebljenja hrvatske filmske i TV-proizvodnje.