Brazilska pjevačica osvaja hrvatsku scenu

Brazilska pjevačica bossa nove u Zagrebu je nastavila glazbenu karijeru, koju je u rodnom Riju započela još kao trogodišnja djevojčica.

Brunna Maciel de Souza djevojka je iz Rio de Janeira, koja je prije pet godina zbog ljubavi došla živjeti u Zagreb. Brunna se bavi pjevanjem od malih nogu, njena je specijalnost bossa nova, a s bendom Blue Bossa imala je i nekoliko značajnijih nastupa u Hrvatskoj. Ovdje radi s renomiranim glazbenicima, kao što su Ricardo Luque, Julije Njikoš, Ante Gelo, Saša Nestorović, Davor Črnigoj i Marko Lazarić.

U središtu hrvatske metropole Brunna vodi salon za tajlandsku masažu Photo Martina Horvat

Prije godinu dana, Brunna i njezin suprug došli su na ideju da otvore salon za tajlandsku masažu u središtu Zagreba tako da ona, uz pjevanje i brigu o četverogodišnjoj kćeri Luani, dio vremena posvećuje i vođenju salona 'Kings'.

Naizgled se čini da pjevanje i masaža i nemaju baš mnogo toga zajedničkog, ali Brunna tvrdi kako je upravo ta silna i nevjerojatna energija ono što ih povezuje.

Iako pjeva na portuglaskom i španjolskom, ova 27-godišnja brazilska ljepotica odlično je savladala hrvatski jezik. Sa svojim bendom Blue Bossa, Brunna će nastupiti 21. prosinca u zagrebačkom BP Clubu, a svi ljubitelji bossa nove mogu očekivati pravu glazbenu poslasticu.

Pjevačku karijeru ostvarili ste u rodnom Brazilu. Kako je sve počelo?

Počela sam pjevati u trećoj godini života, a prve javne nastupe imala sam s pet godina u crkvenom zboru u Rio de Janeiru. Ljubav prema glazbi prenio mi je moj otac, pjevač gospela Claudio de Souza, koji svira gitaru i pjeva u crkvi. Neobično je da je u petoj godini moj glas zvučao kao u odrasle osobe. Dok sam bila u zboru bilo je smiješnih situacija da su ljudi čuli moj glas, ali me nisu mogli vidjeti pa bi se uvijek na kraju iznenadili kad bi otkrili da se iza tog glasa zapravo krije djevojčica. Tijekom tog razdoblja, dobivala sam puno prilika da se ozbiljnije posvetim pjevanju i moji snovi su se počeli ostvarivati.

S pjevanjem i koncertnim nastupima nastavili ste i u Hrvatskoj. Kako je došlo do suradnje s ovdašnjim glazbenicima?

Najprije sam počela suradnju s Ricardom Luquem kojeg sam, kao i Julija Njikoša, upoznala na koncertu Jasne Bilušić u Zagrebu. Tada je započelo naše prijateljstvo, a prvi put smo zajedno nastupili na otvorenju brazilskog kluba u hotelu Phoenix u Zagrebu. Zahvalila bi se ovom prilikom Ricardu: 'Quero aproveitar esta oportunidade para agradecerte publicamente pelo apoio que me das e por ser essa pessoa tao grande como eres! Un grande abraco de coracao! Saludos!' Nakon toga smo surađivali na nekoliko koncerata, od kojih je posljednji bio u kazalištu Kerempuh. Ricardo i ja smo snimili pjesmu na španjolsko-portugalskom jeziku, koja se nalazi na njegovom CD-u. Inače, radim i na snimanju svojega CD-a, a planiramo i neke duete na portunjolu (španjolsko portugalska izvedba).

Koje hrvatske glazbenike cijenite?

Od pjevača mi se najviše sviđa Tony Cetinski koji ima odličan glas i pjesme, ali, nažalost, još nisam bila na njegovom koncertu. Od pjevačica cijenim Ninu Badrić, čije su pjesme vrlo emotivne, i Jelenu Radan koja fenomenalno pjeva fado.

Što Vam iz rodnog Brazila najviše nedostaje?

Da budem iskrena, čini mi se da su ljudi ovdje previše zatvoreni, a nedostaje mi topla klima, veselje, ples, glazba i živahnost što je u Brazilu svakodnevna pojava. Upravo zato me jako veseli kad se u Hrvatskoj organizira neka brazilska večer, ja sam prva koja se pojavi tamo!

Organizirate li kakva druženja s Brazilcima koji ovdje žive?

Naravno, ovdje imamo svoj klub u kojem se često sastajemo, razmjenjujemo iskustva i družimo se. U Hrvatskoj ima 85 registriranih Brazilaca, s većina njih su žene. Posjećujemo se, zajedno plešemo i pjevamo, a ta naša druženja znaju biti vrlo zabavna.

U Zagrebu ima i nekoliko brazilskih nogometaša. Dođu li i oni katkad na brazilske večeri?

Moram priznati da se oni vrlo rijetko pojave na nekom našem eventu ili koncertu, tako da se ne družimo baš previše.

Kako ste se navikli na hrvatske specijalitete?

Teško! Zapravo, sva hrana mi se sviđa, jedino ne volim sarmu, ponajviše zbog jakog mirisa zelja i nikako se ne mogu naviknuti na to. Zato pripremam brazilske specijalitete kad god stignem, iako ne uspijem uvijek pronaći sastojke za svaki svoj recept tako da često improviziram. Moj najdraži specijalitet je Jeijoada, tradicionalno brazilsko jelo koje spremam kad god stignem. Volim i druge kuhinje, a jedna od najdražih mi je japanska.

Na što Vam se bilo najteže naviknuti u Hrvatskoj?

Na hladnoću. U Brazilu je temperatura uvijek topla i ugodna, a gotovo nikada ne prelazi ispod 18 stupnjeva. Tijekom proteklih pet godina koliko živim ovdje još nisam bila kod kuće, ali nadam se da ćemo i to ostvariti idućeg ljeta.

Uz pjevačku karijeru, nedavno ste u središtu Zagreba otvorili i salon koji klijentima nudi drevnu tajlandsku masažu. Kako ste došli na tu ideju?

Sa suprugom sam počela pričati o tome još prije godinu dana i sada smo napokon tu našu ideju uspjeli i realizirati. U našem salonu 'Kings' na Svačićevom trgu rade djevojke iz Tajlanda, koje su tu drevnu vještinu savladale u najpoznatijem tamošnjem hramu Wat Po. Mislim da je poveznica između mog pjevanja i ove drevne vještine upravo ta silna i nevjerojatna energija, koja u oba slučaja dotiče ljude i utječe na njih u pozitivnom smislu. Uvijek sam sretna kad vidim pozitivne reakcije ljudi, a posebice kad dublje osjećaju moju glazbu. Mislim da je to najveća nagrada koju jedan umjetnik može dobiti.