Četrdeset godina fotografije: Ljubav je od hobija učinila životni poziv

Impresivne fotografije zlatnih i zelenih slavonskih ravnica, Kopačkog rita zavijenog u maglu, nabujale Drave ili pitoresknih livada cvijeća dio su opusa Marina Topića, fotografa i umjetnika, kojeg su snažni motivi isprepleteni osjećajima pobudili da obilježi i slikom zapiše te trenutke. Rodnu Slavoniju i Baranju snimao je najdulje, tijekom 18 godina. Posebnu pažnju posvećuje zavičaju koji kroz detalje predstavlja u posebnom tonu – svježu, lijepu, bogatu, plodnu Slavoniju kakvu držimo u uspomenama, no ondje već dugo nije tako. Njegove fotografije oživljavaju taj zapostavljeni kraj i daju nadu da će budućnost biti bolja. Snimao je Topić i rodni Osijek tijekom ratne 91. i 92. godine u maniri pravog umjetnika – bilo mu je bitnije prikazati ratnu estetiku, geometriju i red u kaosu nego dokumentirati atmosferu grada koji gubi svoj identitet. Seriju crno-bijelih fotografija velikoga formata Topić je radio potkraj 90-ih i njima prikazao portrete prijatelja, poznanika, umjetnika – slikara, glumaca, pjevača... koje karakterizira to što prisutnošću gradu daju prepoznatljiv identitet. Sve te fotografije mogu se vidjeti ne izložbi u Muzeju za umjetnost i obrt do 27. studenog.

Tijekom četiri desetljeća, koliko se Marin Topić i kamera vole, snimio je tisuće fotografija, a na posljednjoj je izložbi iz arhive izvukao i one s kraja 70-ih godina nazvavši ih imenom “Počeci”, kada nije bilo mogućnosti mijenjati fotografiju photoshopom kao danas. Tada je svijet uzburkao montažom uz pomoć škarica i ljepila! U međuvremenu je usavršio tehniku i doveo je do savršenstva – one moraju biti kompozicijski skladne i lijepe jer predstavljaju prostor, dopunjuju knjige... Najviše od svega voli biti u prirodi, uživa u tišini i miru, a da može, kaže, preselio bi se u Kopački rit. Sa sinom Domagojem, diplomiranim fotografom, napravio je monografiju o Kopačkome ritu – zajedno su, da uhvate najbolje svjetlo – ondje stizali već u četiri sata ujutro i bili do devet sati kada bi Topić morao ostaviti prirodu i otići na posao. Ljubav prema fotografiji od hobija je učinila životni poziv. Priznaje da ljepotu ne bi mogao stvoriti bez odlične opreme – najboljih objektiva i njegova najdražeg fotoaparata. Bivši je stipendist Fotosaveza, završio je Rolleyevu školu fotografije u njemačkom Braunnschweigu.

Ljubav prema sažimanju, redukciji, ekstrahiranju bitnoga iz prizora koji promatra ono je što Marina Topića razlikuje od ostalih umjetnika, smatra povjesničar umjetnosti Zvonko Maković. A sam autor, koji je 1987. proglašen majstorom fotografije i primljen u ULUPUH, a četiri godine poslije zaslužio status slobodnog umjetnika, za sebe kaže da u trenutku vidi neobičan odnos između kipa i fasade, ili kipa i ljudi, i to mora snimiti. Drugi put uočit će ljepotu svjetla, a ponekad detalj, granu drveta s lišćem s kojeg kaplje. “Impulsi zbog kojih snimam nisu uvijek jednaki, no osobno me najviše oduševljava i zaokuplja svjetlo, toplo i nisko, i njegovi kontrasti“.