Dajte građanima Noć muzeja, Noć kazališta, Noć kulture....

Tekst

Kada je svojedobno u Zagrebu Halid Bešlić napunio Arenu, u javnosti je bila sveprisutna (i općeprihvaćena) teza da je cijela metropola pohrlila na narodnjake. No unatoč punoj Areni, tu istu večer Zagreb je napunio Tvornicu kulture, u kojoj je svirao Film, brojne druge gradske klubove u kojima se svira i sluša nešto sasvim drugo... Te je večeri Zagreb sjedio i na stubama koncertne dvorane Lisinski na prijenosu opere iz Metropolitana.

Slične “nabrijane” poluistine sada se vežu i uz Noć muzeja, manifestaciju koja je u samo sedam godina svog postojanja sasvim sigurno postala važna kulturna činjenica u našoj zemlji. No, poanta cijele priče nije u rušenju rekorda jer kad tad doći ćemo do trenutka kada nam svi hrvatski muzeji u nekoj od idućih siječanjskih noći više neće fizički moći “progutati” ni čovjeka više.

Značaj Noći muzeja stoga nije u brojevima, iako treba priznati da 315 tisuća ljudi sasvim sigurno zvuči moćno, posebno kada ih usporedite s već spomenutom Arenom i narodnjacima ili (ne daj Bože) šačicom ljudi koja se zadnjih godina u cijeloj Hrvatskoj okupi na nogometnim utakmicama. Poanta je Noći muzeja da svima jasno pokaže tu tihu kulturnu Hrvatsku koja je stalno oko nas, ali nema ni najmanje potrebe da se medijski busa u prsa.

Njoj pripadaju i svi oni koji su na lanjskoj izložbi Bukovca srušili rekorde posjećenosti Klovićevih dvora, svi oni koji ovih dana tamo gledaju “naše” Grke, oni koji su vidjeli sjajnog Trepšea u Umjetničkom paviljonu, oni koji će tek ovih dana na veliku izložbu Donacije Murtić ili posjetiti MUO da bi se uvjerili u sjajnu zagrebačku prošlost... Ali i oni koji mjesecima čekaju red za neku od hit-predstava teatra Exit, oni kojima peščenički KNAP nije izvan ruke kada ima dobru predstavu...

Taj dio kulturne javnosti zapravo samo traži prave sadržaje i poticaje. I zato bi je hitno trebalo poslušati kada navija da projekti poput Noći muzeja ili Noći kazališta budu češće, da muzeji (i svi ostali) svojim radnim vremenom budu dostupniji onima koji žive svima nam nametnutim ludim ritmom svakodnevice. U tako posloženoj slici, čak i u najcrnjim danima recesije, cijena ulaznice nije najvažnija stavka.