Damir Hoyka priznao da je digitalni manipulator

Da bar sve manipulacije na ovom svijetu rezultiraju umjetničkim djelima... Damir Hoyka govori o svom radu - fotografskom i književnom!

Damir Hoyka, jedan od rijetkih naših vizualnih umjetnika koji je podjednako poznat u javnosti i priznat od struke – kako domaće, tako i međunarodne – dobitnik je Nagrade Tošo Dabac za 2008. godinu. U prostorijama Fotokluba Zagreb, koji dodjeljuje Nagradu, otvorena je izložba Hoykinih, ali i radova drugog laureata, Zvonimira Atletića. Dok se Atletić tom prilikom javnosti odlučio predstaviti raznolikim fotografijama koje su na neki način obilježile pojedine dijelove njegove dugogodišnje karijere, Hoyka je izložio dio svog najnovijeg ciklusa nazvanog 'Virtuoni'.

Iskorak u budućnost

- Mogao sam birati hoću li staviti nešto staro ili nešto novo, a mislim da je organizatorima na čast da kod njih pokažem nešto posve novo. Uostalom, zašto bih publici servirao nešto što su već imali prilike vidjeti, ako ima nešto, kako se ono kaže, ispod peke.

S Hoykom smo razgovarali ispred jednog od njegovih radova koji nalikuje na psa od zelenog želea. Kako uopće nastaju takva djela? Izgleda kao da je u početku postojao neki konkretan motiv koji je kasnije na neki način razveden.

- Ja to zovem digitalno manipuliranom fotografijom. Ishodište je fotografija koja je u Photoshopu preobličena u ovo što imate prilike vidjeti. To je nekakav moj iskorak u budućnost. Ja uvijek pokušavam biti na rubu onoga što fotografija danas nudi i aktivirati sve moguće alate koji su mi u tom trenutku dostupni.

'Ajmo eksperimentirati!

U predgovoru izložbe 'Atomystica' iz 2000. godine Darko Glavan navodi kako je ''Hoykinu neiscrpnu duhovnu znatiželju i njom potaknute studijske eksperimente primijetila već njegova profesorica Eva Choung-Fux''. No, otkad se bavi ovom konkretnom metodom manipulacije fotografijom koja je rezultirala izloženim radovima?

- Inicijalna ideja je nastala prije dvije godine. To uvijek krene iz nekakvog eksperimenta, iz zamjedbe nečega što je na nekoj fotografiji možda bila greška. To me zaintrigira pa počnem kopati, razmišljati o tome, definirati neke osnovne smjernice buduće serije, radit na njoj i evo, nakon dvije godine imam seriju. Ovo je, doduše, samo najava serije. Cijela ima negdje osamdeset motiva i ja se nadam da ćemo je u skorijoj budućnosti imati prilike vidjeti na izložbi.

Treba li nakon svega ovog uopće naglašavati da Hoyka nije neki purist, rigidni poklonik analogne fotografije i protivnik bilo kakve manipulacije nad njom? Vjerujemo da ne treba, ali možda je ipak zanimljivo saznati što on misli o onima koji to jesu!

Širenje horizonta nasuprot okivanju samog sebe

- Od početka fotografije postojale su dvije struje - jedna je uvijek govorila da je fotografijom vrijedno nazivati jedino ono što izađe iz fotoaparata nakon pritiska okidača, a da svaki daljnji postupak udaljuje taj produkt od fotografije. Druga struja je govorila da nije bitno na koji način je dobiven neki vizualni imidž, već kako on djeluje na publiku. Ja sam se, eto, priklonio toj drugoj strani. Ne postavljam sebi granice. Mislim da bit umjetnosti upravo jest u tome da ti nemaš granicu, nego da širiš horizonte, pronalaziš nove izražajne mogućnosti i jedino što se broji je vizualni produkt tvog rada koji na neki način djeluje na gledatelje. Znači, to je bit cijele naše priče, a ljudi koji tvrde da fotografija mora biti čista, samo onakva kakva je… Nekad mislim da je šteta što si oduzimaju izražajne mogućnosti, a nitko ih na to ne tjera. Sami sebi zadaju parametre kojima se onda okuju u nekakve ograde iz koji ne znaju ni sami kuda bi više izašli van jer stvar je u tome da je danas već apsolutno sve u svijetu fotografirano – naravno, uvijek netko pogodi nekakvu nijansu koja da nečemu nešto novo, ali mislim da je budućnost fotografije ipak u kombinaciji između virtualnog svijeta i materijalne realnosti.

Da ne biste mislili da je Hoykino ''ne postavljanje granica sebi'' i ''pronalaženje novih izražajnih mogućnosti'' samo pusto naklapanje, znajte da je nedavno objavio svoju prvu knjigu, znanstveno-fantastični roman 'Xavia' koji se bavi ''pitanjima emocije i etike u doglednoj tehnološkoj budućnosti, te navodi svoje čitatelje na razmišljanje o ljubavi, materijalnom svijetu, tehnološkim izumima i raznim drugim poljima''.

Ma, sve je to znanstvena fantastika! - Mislite?

- Taman se sve skupilo nekako u ovih tjedan dana, točno prije koliko je bila promocija romana. Reakcije su za sad odlične, a to čovjeka ispunjava jednim ponosom i zadovoljstvom i kažem, ja sam čovjek koji voli razmišljati o nizu stvari; ne volim biti ukalupljen u jednom fahu. Jednostavno nisam netko tko se čvrsto drži samo fotografije i znam odlutati u bilo koje područje! Ono što sam primijetio jest da uvijek iz nekog od tih područja donesem nova iskustva u fotografiju i oplemenim svoj rad, tako da je i ova serija – 'Virtuoni' - nastala u interakciji s razmišljanjima koja su mi se motala po glavi tijekom pisanja romana. I ova tu fotografija (pas od zelenog želea ispred koje smo stajali, op. a.) je fotografija o kojoj pričaju likovi na kraju romana, samo u 3-D izdanju.

Hoćete li prije pohitati na izložbu radova dobitnika Nagrade Tošo Dabac u Fotoklubu Zagreb, koja ostaje otvorena do 9. svibnja, ili u knjižaru po Hoykin roman prvijenac, ovisi samo o vama. Zaviriti u priloženu fotogaleriju možete uvijek: Izložba fotografija dobitnika Nagrade Tošo Dabac.