AUTOR agencija vlm
Pogledaj dalje Pogledaj dalje Pogledaj dalje Pogledaj dalje

9. OžUJKA 2012. 09:05h

Darija Lorenci: Danas i ja mogu reći da nema ništa ljepše od majčinstva

Foto

Scena
0

Tekst

Da je netko zagrebačku glumicu Dariju Lorenci Flatz prije nekoliko mjeseci pitao je li majčinstvo najljepše što joj se dogodilo, odgovor ne bi bio potvrdan. Neispavana, iscrpljena i bez ijednoga trenutka za sebe, nije mogla potpuno uživati u najzahtjevnijoj ulozi koju joj je dodijelio život, no kad su njezini blizanci Fran i Mak navršili dvije godine, to se promijenilo. Sada napokon punim plućima uživa u roditeljstvu koje dijeli sa suprugom, web-dizajnerom Emilom Flatzom, ali i u poslovnim uspjesima. Nagrađivanu 35-godišnju umjetnicu gledamo u šokantnom trileru “Ljudožder vegetarijanac” u ulozi doktorice Müller, a u svom matičnom kazalištu HNK u Zagrebu punom parom uvježbava predstavu “Pigmalion” u kojoj će zaigrati slavni lik, prodavačicu cvijeća Elizu Doolittle, koju je glumila i Audrey Hepburn. Premijera je 23.ožujka.

Otkrili ste nam da vam je mučno gledati teške filmove. Kako ste onda preživjeli triler “Ljudožder vegetarijanac” koji vrvi krvavim scenama?

– Film je težak, ali ne ubije u pojam. Ne nudi izlaz iz situacije, ali ima humora koji daje odmak od zaista strašne teme. Besprijekorno je napravljen i popije se u sekundi. Može se promatrati kroz glavni lik koji je izuzetno negativan, ali i kao kritika cijelog zdravstvenog sustava.

Novi film Branka Schmidta nije vam ostavio mučninu u želucu, ali redateljski prvijenac Angeline Jolie “U zemlji krvi i meda”, čija se radnja odvija u vašem rodnom Sarajevu, jest. Zbog čega?

– Kod Schmidtova djela postoji mogućnot distance jer ga možemo gledati kao nešto za što pretpostavljamo da je istinito u nekim svojim segmentima, a Angelinin uradak velikim je dijelom dokumentirani povijesni događaj i tiče se mene osobno jer sam odande pa mi je zbog toga mučnina veća. Njezin film vratio me u davnu stvarnost. Čini mi se da je Angelina imala najbolju namjeru da film bude nešto više od pukog prikazivanja činjenica i da gledatelji povjeruju u priču o dva ljudska bića koja idu preko situacije u kojoj se nalaze, ali nisam dobila dojam te ljubavi, nego jednog sado-mazo odnosa. Oni koji su počinili zločine film neće htjeti gledati, a ljudima koji su to doživjeli bit će muka i njihove rane ponovno će se otvoriti. Da bih imala razlog gledati ratni film, treba mi više od golih, brutalnih činjenica. Možda je stvar i u mom senzibilitetu koji se promijenio otkako sam majka. Kad navečer sjednem ispred TV-a, pokajem se ako gledam nešto preteško i pitam se zašto si to radim. Ne mislim da sam zbog toga neka guzica i da ne želim gledati svijet takav kakav jest, ali ne znam zašto bih se dodatno mučila.

Ratno Sarajevo napustili ste 1992., u trećem razredu srednje škole. Je li i vama Angelinin film otvorio rane?

– Bila sam opterećena njime nekoliko dana nakon što sam ga pogledala i zaključila sam da nisam dobila nikakvu satisfakciju. Pet godina živjela sam tu stvarnost, a sada sam pet dana bolovala. Zato i nisam redatelj ni scenarist, jer ne znam kako bih napravila ratni film a da to ima nekog smisla za žrtve, da im donese naznake razumijevanja, kako živjeti nakon proživljenih strahota, da se poslije filma ne osjećaš bezizlazno...

Sasvim suprotne, pozitivne osjećaje u gledatelju budi predstava “Ivica i Marica” u kazalištu Trešnja u kojoj izvodite zahtjevne i atraktivne akrobacije na svili. Volite li iskušavati vlastite granice i isprobavati nove vještine?

– Jako sam sretna kad u predstavama mogu uvježbavati neku novu vještinu. Jedan od razloga zbog kojih sam kao mala željela biti glumica bio je taj što u glumi mogu biti puno toga, a nešto od toga dječjeg sna ostalo mi je i danas. “Ivica i Marica” bili su prva predstava koju sam radila nakon rodiljskog dopusta i bilo mi je super što je fizički zahtjevna. Volim fizičke izazove za koje tijelo mora biti i osposobljeno.

Kako vi osposobljavate svoje?

– Dvaput tjedno sam na treningu pilatesa u studiju Body&Mind s kolegicama Marijom Škaričić, Natašom Dangubić i Nerom Stipičević. Mislim da je sustavno bavljenje tijelom neophodno nakon tridesete godine ako se bavite glumom. Do tridesete to nekako ide samo po sebi, ali poslije više ne.

Jeste li sportski tip?

– Jesam, cijeli se život bavim sportom, prije svega plesom koji je moja prva ljubav. Da nisam uspjela upisati glumu, bila bih plesačica! Trenirala sam akrobatski rock’n’roll i atletiku, a kao mala išla sam na klasični balet, no nisam imala nijednu predispoziciju za balerinu pa sam iz baleta imala dvojku. Moj veliki ovnovski ego to nije mogao podnijeti pa sam prestala ići, zbog čega mi je danas žao jer sam kasnije, kad sam se bavila suvremenim plesom, shvatila da je klasični ples kao osnova velika pomoć kod bilo koje plesne tehnike.

Zbog čega je ljubav prema glumi prevladala?

– Imala sam jak osjećaj da se želim izraziti, a to sam u potpunosti mogla samo kroz glumu. Taman kad sam se odlučila s majkom odseliti u Antwerpen, upala sam na Akademiju u Zagrebu iz drugog pokušaja. Sve što sam proživjela tijekom rata u Bosni toliko me je sludilo, boljelo i užasavalo, da sam imala osjećaj kako mogu funkcionirati i živjeti jedino tako da kroz neke tekstove tu bol dajem van ili da se idem nekamo liječiti, ali nisam imala novca za privatnog psihijatra. Tako mi je gluma bila poput terapije. Bilo bi lijepo jednom prerasti terapiju i postati pravi umjetnik. Nadam se da sam na najboljem putu za to.

Gdje držite brojne osvojene nagrade među kojima je i Zlatna arena?

– Na ormaru u dječjoj sobi, gdje se gotovo i ne vide i s kojega ne mogu pasti. Teške su i glomazne pa ih još ne mogu rasporediti po kući, još nije sigurno, da se djeca ne udare.

Koje ste promjene doživjeli u sebi otkako ste postali majka?

– U nekim sam segmentima odrasla jer jednostavno nemaš izbora. S druge sam strane postala ranjivija i osjećajnija i prema drugima i prema sebi. Spustila sam se na zemlju. Ne znam ništa teže, napornije i zahtjevnije od toga da imaš djecu. To je toliko složeno i zahvaća vas na svim razinama te stavlja u rubnu situaciju - ne spavaš, zapravo ni jedne sekunde nemaš ni svoje volje ni svog prostora. Netko ti kaže “pa sad lezi, sad se možeš odmoriti”, a tebi se baš sad ne leži, ali to onda platiš za dva sata kad ti se spava, a djeca su ustala. To su izazovi koje ti nitko ne može prepričati i situacije u kojima moraš rasti jer ćeš se inače baciti pod prozor od umora! S druge strane, to je toliko prekrasno, pogotovo kad prođe najnaporniji period, koji kod blizanaca traje malo dulje. Sad mi je toliko divno da bih imala desetero djece!

Danas i ja mogu reći da nema ništa ljepše od majčinstva, a do prije tri mjeseca mislila sam da sam luda ili da mi nešto fali jer bih slušala druge majke kako to govore, a meni to nikako nije bilo najljepše, nego najteže. Promjeni je vjerojatno pridonijelo i to što sam počela spavati. Ponovno sam došla do neke svoje snage i pameti pa više ne bauljam kao poluzombi jer mi pola glave ne radi od nedostatka sna.

Desetero djece? Onda sigurno vrlo brzo planirate iduće!

– Ma to se šalim! Samo ljudi koji nemaju nijedno dijete mogu reći da žele desetero. Mislim da nećemo imati više djece.

Ali, eto, jednim ste ‘udarcem’ riješili dvoje djece.

– Moj bi muž na to rekao: jednim udarcem dva roditelja!

Koliko vam suprug Emil pomaže u brizi oko sinova Frana i Maka?

– Prvu mi je godinu puno pomagao jer je bio promijenio posao, dobio otpremninu i mogao je biti sa mnom doma, što me je spasilo. Pomagala nam je i jedna gospođa osam sati dnevno pa nam je i to dalo snage da izdržimo. No, kad smo i on i ja počeli raditi godinu dana nakon rođenja sinova, postalo je naporno. Mene bi izmorile probe, a Emil mi nije mogao toliko pomagati kao prije jer je i on radio. Kad se sjetim onog dizanja naizmjence po noći, a ujutro moraš na posao... Ali i dalje mi je velika podrška i zbog toga sam sretna.

Sada su im dvije i pol godine, hoće li ići u vrtić?

– Krenuli su, ali bili su stalno bolesni pa ih nećemo slati do proljeća. Pet bi dana bili u vrtiću pa tjedan dana doma. Kako su ranije rođeni, jedan je jako osjetljiv na pluća pa je bolje da ih malo sačuvamo. Baš su se bili iscrpili i smršavili, a i pedijatar nam je savjetovao da krenu u vrtić kad se prestane grijati, odnosno kad prestanu viroze i infekcije.

Kako ste se osjećali kad su Mak i Fran bili u inkubatoru?

– Najteže mi je bilo to što ih nisam vidjela pet dana nakon rođenja. Rodila sam ih carskim rezom u bolnici Sestre milosrdnice, odakle su hitno prebačeni na Rebro, a ja sam ostala ležati ondje. Kad sam izašla iz rodilišta, sabrala sam se, počela izdajati i baviti se onime što je bitno. Nisam razmišljala o onome što ne mogu predvidjeti, što ne znam i na što ne mogu utjecati. Jedan je bio tri tjedna u inkubatoru, a drugi pet. Brzo su dobili na težini i sve je na kraju prošlo dobro.

Kako ste upoznali supruga Emila Flatza?

– Preko prijatelja, on je mene znao prije nego ja njega jer me gledao u predstavi. Bili smo znanci dugo godina prije nego što smo prohodali. U vezi smo bili kratko, samo tri mjeseca, i ja sam već ostala trudna, što i nije tako loše jer smo jako željni jedno drugog i stalno se čujemo. Kad god možemo, bilo da sinove čuva dadilja, moja ili Emilova mama, trudimo se izdvojiti vrijeme samo za nas dvoje.

Kako provodite te trenutke?

– Odemo na piće ili nešto pojesti, neko fino varivo, kolače... To je vrijeme za nas u kojem nema pritisaka i zahtjeva. Naša pomoćnica uskoči i oko kuhanja, tako da navečer, kad djecu stavim spavati, imam vremena za sebe, ne moram odmah ići peglati ili kuhati za sutra. Znam da mnogi ljudi nemaju tu mogućnost, ali mnogima pomažu bake i djedovi. Emilova mama još radi, a moja živi u Belgiji.

U kakvim ste odnosima s bivšim suprugom, slovenskim redateljem Jernejem Lorencijem?

– U dobrim smo odnosima. Rijetko se viđamo jer on živi u Sloveniji, ali kad su neka gostovanja, posjećujemo se na predstavama, no to su rijetki kontakti.

Prvi put udali ste se s 21 godinom i poslije ste rekli da je taj brak bio mladenačka ludost. Znači li to i pogreška?

– Kad kažem da je bio ludost, ne želim omalovažiti taj događaj, ali mislim da je bio upravo to. Kad je čovjek mlad, žuri se probati sve. Danas drugačije gledam na brak, taj čin vezivanja stavljanjem potpisa na papir. Brak zvuči pompozno. Ja sam se zabavljala s čovjekom pet godina i razišla! U toj vezi ne vidim veću težinu od veze u kojoj sam bila poslije i koja nije bila obilježena papirom. Drugi put sam se udala zato što imamo dvoje djece i zato što sam željela imati isto prezime kao oni.

Koje su vaše najveće vrline, a koje mane?

– Mane su mi temperamentnost, impulzivnost i preosjetljivost. Trudim se nadrasti ih zato što mi donose probleme u životu. Kad me prođe moja furija, za pet minuta mogu misliti drukčije i ne gledati na to tako strašno, a u trenutku te moje temperature stvari mi znaju izgledati predimenzionirano. Vrline su mi srčanost, prodornost i direktnost. Uvijek sam izravna i nikad ne kalkuliram. Ako sam pribrana, ako nisam preplavljena emocijama, to je kvalitetna osobina i puno toga rješava.

Na filmu i u kazalištu ima vas dosta, ali rijetko glumite u serijama. Priželjkujete li više televizijskih uloga?

– Jako bih voljela snimati serije, dramske ili sitcom, i žao mi je što ih se ne snima više. U sapunicama mi nikad nisu nudili uloge, to ni nije nešto što priželjkujem. Sigurno bih razmislila da se radi o dobrom novcu ili zanimljivoj ekipi.

Koliko je fizička ljepota važna za uspjeh u glumačkom svijetu?

– Koliko je izgled bitan, toliko i nije. Neke su stvari lakše kad si sazdan po nekim kanonima ljepote. I ja sam prolazila fazu kad sam se pitala jesam li lijepa, ali kad sve zbrojim, dobila sam sve uloge koje sam željela. Shvatila sam da izgledam točno onako kako trebam izgledati, u skladu sa svojom nutrinom koja ima određene potrebe. Meryl Streep nije tipična ljepotica, ali je fantastična glumica koja je opstala u Hollywoodu sve te godine.

Osim što zajedno glumite u “Ljudožderu”, s Reneom Bitorajcem poslovno ste vezani i preko njegove Male akademije u kojoj ste voditeljica grupama djece od sedam do 12 godina. Je li vam to prvo pedagoško iskustvo?

– Nije, to je nastavak mog interesa za pedagogijom. Sa 27 godina postala sam asistentica na Odsjeku glume na zagrebačkoj ADU, predavala sam četiri godine, ali tad sam još možda bila premlada za podučavanje.

Prepoznajete li u Reneovoj akademiji velike glumačke talente?

– Više uočavam razlike u osobnosti i karakteru jer su oni još mali i zaigrani. Trudim se ne izdvajati ih i ne razlikovati jer želim da svako dijete dobije svoj prostor. Najbitnije je da svatko od njih dobije mogućnost da se izrazi i da se razvije, a tko je nadaren za glumu u njihovoj dobi, nije bitno.