Denyce Graves: Uvijek ću biti zahvalna na prijateljstvu sa Šutejem

Američka diva Denyce Graves ponovno dolazi u Zagreb, 2. prosinca u dvorani Lisinski uz orkestar Zagrebačke filharmonije pod ravnanjem Ive Lipanovića pjevat će najpoznatije i najljepše skladbe C. Portera i G. Gershwina. Riječ je o njezinu najnovijem projektu koji će upravo u Zagrebu imati svjetsku premijeru! U predblagdanskom duhu, koncert je dio humanitarnog projekta “Korak u život” kojim se prikupljaju sredstva za socijalizaciju djece bez primjerene roditeljske skrbi putem stipendiranja studija.

 Ta je tema i te kako poznata zvijezdi kojoj je glazbeni talent i velik rad na njemu poslužio kao karta za izlazak iz siromašne washingtonske crnačke četvrti. Uz oca alkoholičara, u tome je, srećom, imala veliku podršku majke. Amerika je njezinu priču osobito voljela čuti u prigodi njezina debija na pozornici Metropolitana ujesen 1995. u ulozi Carmen. Na kraju velikog intervju koji je tada objavljen u New York Timesu oglasio se i njezin tadašnji suprug sa sugestijom: “Možda bi ovo trebao biti zadnji razgovor o prošlosti, od sada neka priča bude o budućnosti”.

 Ipak, u prvom redu zbog nadahnuća koje pruža njezin primjer i zbog djece i mladih za čiju budućnost dolazi pjevati u Hrvatsku, veliku smo umjetnicu podsjetili i na njezinu prošlost.

 Sigurno vas ljudi često ispituju i podsjećaju na ne baš lako djetinjstvo i pjevačke početke. Zamara li vas pričati tu priču?

 - Svaki put kad od mene traže da obnovim sjećanja na djetinjstvo, sjetim se nečeg novog što i meni bude otkriće i izvor zacjeljivanja. Zato mi nikada ne dosadi pričati o tome. To je prilika da naučim nešto o sebi.

Uglavnom zahvaljujući filmovima o učiteljima koji se bore za mlade duše u paklu javnih škola, kod nas je stvorena vrlo loša slika o američkom obrazovnom sustavu, baš kao i o četvrtima poput one u kojoj ste odrastali.

 - Ja se smatram krajnje sretnom što sam već s trinaest godina upoznala operu i potpuno se u nju zaljubila. To mi je dalo osjećaj smisla i pripadanja. Velika ljubav prema glazbi zaokupljala je sve moje vrijeme i misli i pokretala moje strasti, tako da se nisam imala kada baviti opasnim poticajima posvuda u gruboj okolini koja je odnijela živote mnogih mojih prijatelja.

Išli ste u umjetničku školu koja nosi ime Dukea Ellingtona, a svoju ste kćer nazvali po Elli Fitzgerald. Otkrivaju li ta dva imena i vaše muzičke korijene?

- Kćeri sam dala ime Ella-Thais po Elli Fitzgerald, ali i po operi Thaďs Julesa Masseneta. Moji korijeni zapravo nisu toliko u jazzu koliko u gospelu. No, uvjerena sam da je upravo iz gospela ionako ponikla sva velika američka glazba.

 Veliku je ulogu u vašem umjetničkom razvoju i tranziciji između studija i angažmana odigrala Wolf Trapp Opera Company.

 - Wolf Trap divno je mjesto u Virginiji, ljetni kamp u kojem mladi umjetnici mogu razvijati svoje talente na satovima jezika i pjevanja, majstorskim tečajevima, opernim radionicama i, naravno, cjelokupnim opernim produkcijama. Baš sam ovog ljeta ondje nastupala i uvjerila se koliko koristi od njihovih programa i dalje imaju mladi budući umjetnici. U opernoj industriji postoji velika glad za sljedećim “velikim pjevačem” i to može stvoriti pritisak na mlade umjetnike da forsiraju svoje glasove i pokušavaju prerano sazreti. Vokalni pedagozi i treneri upozoravaju ih da ne žure, nego da pričekaju da priroda obavi svoje.

 U mladosti ste, nakon neuspjeha na jednom natjecanju, umalo odustali od pjevanja. Za nastavak je bio važan i angažman u Houstonu, gdje je direktor Opere bio i naš Vjekoslav Šutej. Koju je on ulogu odigrao u vašoj karijeri?

 - Silno veliku. Upoznala sam ga još 1988. u Wolf Trap Companyju u Virginiji i već je tada mojem pjevanju dao veliku potporu i ohrabrenje. Kada je bio glazbeni direktor u Houstonu, ja sam ondje sudjelovala u programu za mlade umjetnike na produkciji Carmen, koju smo Điđi i ja kasnije te iste sezone zajedno radili i u San Franciscu. Điđi se žestoko borio s administracijom tamošnje Opere da me stave u premijernu postavu, što je lansiralo moju karijeru.

 Program skorog zagrebačkog koncerta ipak nije opera, nego Cole Porter i George Gershwin?

 - Producentima često predlažem nove materijale koji su meni uzbudljivi. U Philadelphiji sam radila sa sjajnim aranžerom Johnom Conahanom i zajednički nam je san bio skrojiti jedan takav program prema mojem glasu. U suradnji sa Zagrebačkom filharmonijom premijerno ćemo predstaviti nove aranžmane tih vokalnih klasika.

Je li to glazba u kojoj se velika operna diva poput vas samo opušta i uživa, ili ona skriva i posebne zahtjeve?

 - Za mene u poslu ne postoji pristup “take it easy”. Bez obzira na to što pjevam, to je i dalje posao u kojem želim dati najbolje od sebe. Pritisak uvijek postoji, osobito u pjesmama poput ovih koje ćemo predstaviti u Zagrebu. Tu su remek-djela koja su među najomiljenijim svjetskim pjesmama i zahtijevaju pronalaženje prave mješavine glasa. Moram pronaći način da ne izađem iz okvira svoje vokalne tehnike i obrazovanja, a opet da ih pjevam na način koji nije previše operni. To je vrlo delikatan ples.

 Postoji li plan da taj program s našim orkestrom možda i snimite?

-  Bili bismo oduševljeni kada bi ovaj projekt dobio i svoje diskografsko izdanje, za što je upravo savršen!

Kao razlog što imamo povlasticu tako često uživati u njezinu glasu Denyce Graves navodi veliko prijateljstvo s pokojnim Vjekoslavom Šutejem, koji joj je mnogo pomogao u karijeri.

 – Uvijek ću biti zahvalna na prijateljstvu i profesionalnoj vezi koju sam imala s Điđijem Šutejem. On je vrlo živ u mom sjećanju, a uvijek je s toliko ljubavi govorio o svojoj divnoj zemlji na koju je bio ponosan i u koju me je poslije često pozivao na koncerte. Ovdje sam i nastavit ću dolaziti kad god me pozovu njemu u spomen.