Deset filmova Romana Polanskog koje morate pogledati

Dolazak 'Pisca iz sjene', novog filma Romana Polanskog u hrvatska kina, čuvenog poljskog filmaša s francuskom putovnicom o čijem ste starim seksualnim nestašlucima ponovno imali prilike čitati posljednjih mjeseci, prilika je za podsjećanje na njegova najvažnija djela. U poretku filmova kriterij nije predstavljala kvaliteta, već godina njihova nastanka. Stoga, krenimo redom.

NOŽ U VODI (Nóż w wodzie, 1962.)

Već prvi film tada 29-godišnjeg Polanskog uzburkao je vode establišmenta, posebice onog političkog u komunistički rigidnoj Poljskoj. Minimalistička priča o odlasku buržujskog para na jedrenje i njihovom druženju s mlađahnim autostoperom erotski je sugestivna i klasno krajnje provokativna. Režijski i glumački maestralan, film ubrzo stječe reputaciju jednog od ponajboljih prvijenaca u povijesti filma. Ono što se komunističkim ocima u Varšavi nije nimalo svidjelo bila je eskapistička crta filma kojom se Polanski suprotstavlja socijalističkom konceptu filma s radnicima i seljacima kao glavnim protagonistima. Film biva nominiran za nagradu Oscar u kategoriji najboljeg stranog filma. Bio je to dovoljan dobar razlog da student filmske režije glasovite filmske škole u Lodzu napusti Poljsku i uputi se na Zapad.

ODVRATNOST (Repulsion, 1965.)

Rijetko tko je mogao, nakon nastupa u kultnom mjuziklu 'Šerburški kišobrani' Jacquesa Demyja, zamisliti Catherine Deneuve u ulozi kakvoj joj Polanski angažira u svom britanskom prvijencu, nastalom pod utjecajima Luisa Buñuela i Alfreda Hitchcocka. U priči o Carol, djevojci koja boluje od androfobije (strah od muškaraca), Polanski se bavi potisnutim, seksualnim frustracijama koje će glavni lik odvesti na put ludila i, konačno, samoubojstva. Film predstavlja nesvakidašnji spoj psihološke drame i filma strave i užasa, koji kulminira u vizualno fascinantnim scenama Carolina psihička rasapa. 'Odvratnost' je ujedno film s kojim započinje dugogodišnja suradnja njegova tvorca s nedavno preminulim scenaristom Gerardom Brachom. Na 15. izdanju Berlinskog filmskog festivala 'Odvratnost' je nagrađena posebnom nagradom žirija.

ĆORSOKAK (Cul-de-Sac, 1966.)

U mnogim intervjuima Polanski će upravo ovaj film prozvati najdražim iz vlastita opusa. Pinterovski intonirani triler, o začudnom kriminalnom dvojcu koji bježeći od policije (?) utočište pronalazi u zabačenom škotskom dvorcu, koji nastanjuje još začudniji par ljubavnika, pomaknuti je esej o moći i dominaciji. Riječ je o tematici koja Polanskog zaokuplja još od njegovih studentskih dana (kratkometražni igrani film 'Debeli i mršavi'). U glavnim se ulogama pojavljuju Donald Pleasence, Françoise Dorleac, pokojna sestra Catherine Deneuve, i Lionel Stander. Iako duhovit, luckast, ali i poprilično groteskan, čemu najviše pridonosi zaigrana priroda ljubavna para, 'Ćorsokak' ne pripada popularnijim ostvarenjima velikog redatelja. Bez obzira na to, riječ je o jednom od najvažnijih filmova 1960-tih.

ROSEMARYNA BEBA (Rosemary's Baby, 1968.)

Film koji Polanskog definitivno etablira kao jednog od najvažnijih svjetskih filmaša. Ekranizaciji istoimenog romana Ire Levina ('Momci iz Brazila', 'Sliver') kumuje ekscentrični holivudski producent Robert Evan

Na setu filma 'Rosemaryna beba' Photo Facebook

s ('Ljubavna priča', 'Kum'), koji Polanskog angažira u paketu s Mijom Farrow, Johnom Cassavetesom i Ruth Gordon. Okosnica priče o mladom njujorškom bračnom paru, koji useli u zgradu za koju se ispostavlja da je utočište sotonističkog klana, poznat je i slabije upućenima u svijet filma. Polanski kao glavna uzora tijekom snimanja 'Rosemaryne bebe' navodi Alfreda Hitchcocka, redatelja uz kojeg ovaj 77-godišnjak i danas slovi kao jedan od najvećih majstora filmova napetosti. Režijski sugestivan i glumački besprijekoran (Ruth Gordon nagrađena je Oscarom u kategoriji najbolje ženske sporedne uloge), film i danas mnogi doživljavaju vrhuncem žanra.

MACBETH (The Tragedy of Macbeth, 1971.)

Među brojnim filmskim adaptacijama slavna Shakespeareova teksta, povjesničari filma izdvajaju tri kao remek-djela. Uz istoimenu Wellesovu adaptaciju i Kurosawino 'Krvavo prijestolje', onu treću predstavlja film Romana Polanskog s Jonom Finchom u glavnoj ulozi. U priči o gorštaku koji zahvaljujući izdaji i prolivenoj krvi postaje škotskim kraljem, Polanski je pokušao pronaći bijeg od medijskog cirkusa i boli nakon masakra koji Charles Manson, u društvu svojih sljedbenika, počinja nad Poljakovom trudnom suprugom Sharon Tate. Redateljev autorski svjetonazor, koji ovu adaptaciju čini drukčijom od prethodnih, najvidljiviji je u završnici filma u kojoj filmaš, vjerojatno i pod dojmom osobne tragedije, sugerira neuništivu prirodu zla. Atmosferičan i izrazito mračan, 'Macbeth' predstavlja Romana Polanskog u svjetlu na kojemu bi mu rijetko tko pozavidio.

KINESKA ČETVRT (Chinatown, 1974.)

Nakon slabo prihvaćena filma 'Što', s Marcellom Mastroiannijem i Sydne Rome u glavnim ulogama, Polanski se prihvaća nove ponude Paramountova producenta Roberta Evansa. U kriminalističkom zapletu scenarija Roberta Townea, nostalgičnom prisjećanju scenarista na Los Angeles iz djetinjstva mu tijekom 1930-tih, Polanski pronalazi idealan materijal za još jedan ekspoze o moći i dominaciji, ovaj put u prilično perverznom izdanju. Glumačka interpretacija veterana Johna Hustona kao Noe Crossa, patera familiasa devijantnih poriva, antologijskih je proporcija. Njegove riječi upućene Nicholsonovu samozaljubljenom detektivu Jakeu Gittesu, o tome kako su pojedinci u određeno vrijeme na određenom mjestu sposobni na svašta, impresivan je podtekst filma, kojim 'Kineska četvrt', među ostalim, progovara o sve popularnijim političkim sistemima na Starom kontinentu, koji u danom povijesnom trenutku svoje sljedbenike pronalaze i u Obećanoj zemlji.

STANAR (Le locataire, 1976.)

Dvije godina nakon pozitivna prijema njegova posljednja filma od strane publike i kritike, Polanski se vraća u Europu gdje snima 'Stanara', ekranizaciju romana 'Le locataire chimérique' poljskog satiričara Ro

Roman Polanski u filmu 'Stanar' Photo Facebook

landa Topora, završno poglavlje 'stanarske' trilogije ('Odvratnost' i 'Rosemaryna beba' kao prva dva filma). Film u glavnoj ulozi paranoična birokrata Trelkovskog predstavlja nikog drugog do samog redatelja. Nastao u najboljoj tradiciji teatra apsurda i košmarnih svjetova Franza Kafke, 'Stanar' po tko zna koji put ukazuje na Poljakov redateljski genij. Njegovo samoironično poigravanje svoj vrhunac doseže u samoj završnici filma, čijoj ćete grotesknoj prirodi teško pronaći pandana u suvremenom svjetskom filmu. Iako dočekan na nož od najvećeg dijela kritike, 'Stanar' među filmofilima uživa zasluženi status kultna klasika. Uz Polanskog se u filmu, u glavnim ženskim ulogama, pojavljuju holivudska veteranka Shelley Winters i 21-godišnja Isabelle Adjani.

TESSA (Tess, 1979.)

Nakon novog skandala, ovaj put sa slavnim filmašem u glavnoj ulozi, vezana uz seksualni odnos s 13-godišnjom Samanthom Geimer, kao i njegovim kasnijim bijegom iz SAD-a u Francusku nekoliko sati prije objavljivanja presude, Polanski se posvećuje novom projektu, adaptaciji glasovita Hardyjeva romana 'Tess of the d'Urbervilles'. Produkcijski iznimno skupa za vrijeme svoga nastanka (budžet od 25 milijuna američkih dolara), Tessina romantična odiseja, s tragičnim svršetkom, u prvi plan izbacuje mladu njemačku glumicu Nastassju Kinski. Iako ne polučuje veći uspjeh kod publike, ponajprije zbog svojih 190 minuta trajanja, film i danas slovi kao jedno od najfascinantnijih filmskih uprizorenja ruralna života u viktorijanskoj Engleskoj. Snimljen na preporuku Sharon Tate, koja u Hardyjevoj prozi prepoznaje idealan filmski materijal, i na francuskim lokacijama, 'Tessa' predstavlja svog autora u atipičnom, ali još uvijek zavidnom redateljskom izdanju.

GORKI MJESEC (Bitter Moon, 1992.)

Jedan od najpotcjenjenijih filmova Romana Polanskog. U svojoj najvećem dijelu ispričan u formi flashbacka, film, zasnovan na romanu Pascala Brucknera, kroz opsesivnu ljubav američkog pisca i pariške

Scena iz filma 'Gorki mjesec' Photo Facebook

mu muze, još jednom ukazuje na Polanskog kao autora itekako zaokupljena temama iz ponajboljih mu filmova, 'Ćorsokaka' i 'Kineske četvrti', koje u slučaju posljednjeg filma poprimaju sado-mazohističke karakteristike. Istim preokupacijama Polanski pridodaje voajerizam (jak Hitchcockov utjacaj), utjelovljen u liku Britanca Nigela (Hugh Grant), koji se igrom slučaja nađe na brodu, kojim je ukleti par krenuo prema nikad dosegnutoj destinaciji, Indiji. U glavnim se ulogama, uz već spomenutog Granta, pojavljuju Peter Coyote, Kristin Scott-Thomas i filmaševo 'smrtonosno oružje', Emanuelle Seigner. Film koji, bez obzira na nezavidnu reputaciju, zaslužuje višestruko gledanje.

PIJANIST (The Pianist, 2002.)

Privučen autobiografskim romanom Wladyslawa Szpilmana, uglednog poljskog pijanista židovskih korijena, Polanski se, nakon dugogodišnjeg profesionalnog izbivanja, ponovno vraća u Poljsku. U Szpilmanovoj priči o mladom umjetniku koji, nakon deportacije najbližih mu članova obitelji u obližnje koncentracijske logore, nastoji preživjeti u varšavskom paklu, Polanski pronalazi svojevrsnu presliku vlastite priče iz istog razdoblja, kada mu majka, kao žrtva nacističkog progona, strada u Auschwitzu. Režijski maestralan, produkcijski raskošan, krajnje potresan (scena bacanja starca u invalidskim kolicama s jednog od viših katova stambene zgrade jedna je od najgrozomornijih ikad prikazanih na filmu), ali isto tako i dirljiv, 'Pijanist' je u svom bavljenju sudbinom pojedinca u užasu najvećih ratnih strahota iskreniji i, po mišljenju autora ovih redova, superiorniji Spielbergovoj 'Schindlerovoj listi'. U glavnoj se ulozi mladog Szpilmana pojavljuje 29-godišnji Adrien Brody, koji za istu biva nagrađen Oscarom.