21. KOLOVOZA 2010. 11:54h

Deset talijanskih filmova koje morate pogledati

Foto

Scena
1

Tekst

Povodom dolaska 'Baarìje', novog filma Giuseppea Tornatorea, u hrvatska kina, odlučili smo vremeplovom proputovati kroz povijest jedne od najuglednijih svjetskih kinematografija. Iako će mnogi upućeniji poznavatelji filmske umjetnosti na spomen navedenog filmskog korpusa uzdahnuti, a odmah potom i reći kako su njeni najsvjetliji trenuci, usprkos priznatim redateljskim imenima kakva su Nanni Moretti, Gabriele Salvatores, Roberto Benigni i, konačno, Tornatore, odavno stvar prošlog svršenog vremena, nije se naodmet podsjetiti pojedinih velikih uspjeha susjedne nam kinematografije. Ono što ovaj izbor talijanskih filmova čini specifičnim jest nakana da se pažnja sa 'svetaca' (De Sica, Rossellini, Visconti, Fellini i Antonioni) skrene na manje kanonizirana, ali zato ništa manje važna autorska pera.

Francesco Rosi: SALVATORE GIULIANO (1962.)

Igranofilmski esej Napolitanca Francesca Rosija impresivna je studija poslijeratnih političkih previranja na Siciliji. Kroz priču o tamošnjem hajduku, po kojem je film i naslovljen, Rosi nas upoznaje sa svom složenošću povijesnog trenutka u kojem američki i britanski politički establišmenti, u sprezi s mafijom i latifondistima - bogatim zemljoposjednicima, pokušavaju otrgnuti Siciliju iz rimskog zagrljaja. U svojim se nakanama isti, među ostalima, koriste uslugama gerilskih snaga na čelu s Giulianom. Složene, nelinearne dramaturške postavke i vizualno besprijekoran (prerano preminuli Gianni di Venanzo), film s pravom nosi epitet remek-djela. Dovoljna preporuka za gledanje filma zasigurno je i ona Martina Scorsesea koji Rosijev klasik drži jednim od najvažnijih trenutaka u vlastitom filmskom sazrijevanju.

Marco Bellochio: ŠAKE U DŽEPU (1965.)

Tijekom studija filmske režije na glasovitoj rimskoj školi Centro sperimentale di cinematografia jednom će se prilikom, početkom 1960-tih, u ulozi gosta predavača pojaviti Michelangelo Antonioni. Na pitanje golobradog studenta, Marca Bellochija, bi li mu pružio priliku za asistiranjem, redatelj 'Avanture' odrješito odgovara: 'Ne!' Bellochio ubrzo nakon 'incidenta' uzvraća svojim prvijencem kojeg Bernardo Bertolucci opisuje kao ponajboljim u povijesti talijanskog filma. Priča o pomaknutom mladiću (izvrsni Lou Castel) i njegovom obračunu s članovima svoje buržujske, disfunkcionalne obitelji šokantniji je od mnogih današnjih filmova, uključujući i, u krugovima umjetničkog filma, razvikane uratke Gaspara Noéa. Scena matricida zaslužuje mjesto u svakoj filmskoj antologiji užasa.

Gillo Pontecorvo: BITKA ZA ALŽIR (1966.)

U briljantnoj režiji Gilla Pontecorva, filmaša iz bogate židovske obitelji čija filmografija broji samo četiri igrana filma, film ubrzo stječe status kultnog klasika koji u Francuskoj promptno biva zabranjen za bilo koju vrstu prikazivanja. Utjecaj neorealističkih prvaka najvidljiviji je u filmaševom pseudodokumentarističkom pristupu krajnje osjetljivoj političkoj tematici filma. Ukoliko ste ljubitelj trivije, zasigurno će vas zanimati podatak kako je za glavnu ulogu u filmu zanimanje pokazao Paul Newman (Pontecorvo je to odlučno odbio). Onaj drugi je još intrigantniji. Američki Pentagon proučavao je Talijanov film u svrhu pripremanja vlastitih snaga za borbu protiv terorizma.

Sergio Corbucci: MRTVA TIŠINA (1968.)

Bilo kakva antologija talijanskog filma bila bi nezamisliva bez barem jednog od silnog broja spaghetti vesterna. Corbuccijev bi se klasik, istini za volju, ponajprije trebao okategorizirati kao anti-vestern. Jean-Louis Trintignant tumači Silenzia, tipskog vestern usamljenika koji svoje utočište pronalazi u zagrljaju beskrajno lijepe Pauline (nedavno preminula Vonetta McGee). Trintignant tako postaje metom opakog razbojnika Loca (Klaus Kinski), koji će mu na kraju doći glave. S eksterijerima snimljenima u planinskim predjelima popularne Cortine D'Ampezzo, Corbuccijev film i danas plijeni pažnju svojom vizualnošću, kao i glazbenom partiturom velikog Ennija Morriconea. U biografiji Sergia Leonea, naslovljenoj 'Something to do with Death', ugledni britanski filmolog sir Christopher Frayling otkriva anegdotu u kojoj je neki sicilijanski kriminalac iz revolvera ispalio nekoliko metaka na platno iziritiran junakovom smrću. Dobra preporuka za gledanje filma.

Bernardo Bertolucci: KONFORMIST (1970.)

Iako ga najveći broj filmofila pamti po kontroverznom 'Posljednjem tangu u Parizu' i Oscarom nagrađenim 'Posljednjim kineskim carom', kao najbolji Bertoluccijev film i danas se nameće adaptacija Moravijinog romana. U glavnoj ulozi Marcela, kojeg fašisti angažiraju u organizaciji ubojstva njegovog starog sveučilišnog profesora, pojavljuje se već spomenuti Trintignant, dok se u glavnim ženskim ulogama pojavljuju Stefania Sandrelli i Dominique Sanda. Politički intrigantan, erotski nabijen i vizualno maestralan (Vittorio Storaro), 'Konformist' 29-godišnjeg Bertoluccija etablira kao jednog od najvažnijih igrača u krugovima europskog umjetničkog filma. Jedan od najdražih filmova Francisa Forda Coppole.

Lina Wertmüller: PASKVALINO LJEPOTAN (1975.)

Uz Lilianu Cavani, Lina Wertmüller svakako je najreprezentativnja filmašica s Apeninskog poluotoka. Kao i u slučaju jedanaest godina starije kolegice, riječ je o beskompromisnoj filmašici, u čemu iznimku ne predstavlja niti ovaj film u čijem središtu priče pronalazimo istoimenog junaka (Giancarlo Giannini), junaka kroz čiju nas priču Wertmüllerova na svoj osebujan način upoznaje sa slikom i naličjem posljednjeg velikog rata. Groteskan i duhovit, ali isto tako i dirljiv, 'Pakvalino ljepotan' jedan je od najpopularnijih talijanskih filmova sedamdesetih godina. Ako vam se bude svidio ovaj, obavezno pogledajte redateljičin četiri godine stariji film 'Mimi metalac'.

Ettore Scola: RUŽNI, PRLJAVI, ZLI (1976.)

De Sicini nadrealistički filmovi, od 'Kradljivaca bicikla' do 'Umberta D', nametnuli su sliku malog, običnog čovjeka kao ultimativnog predmeta našeg suosjećanja, čovjeka čija tužna životna priča u pravilu mami suze na oči filmske publike. Tim se konceptom nije povodio i Ettore Scola, čiji klasik predstavlja svojevrstan odgovor na svijet De Sicinog filma 'Čudo u Milanu'. Nesentimentalan prikaz života na jednom od sedam rimskih brežuljaka, s kojeg puca izravan pogled na crkvu sv. Petra, nesvakidašnja je društvena satira o ljudima koji u svojoj neimaštini gube svaki moralni kompas i, doslovno, jedni drugima postaju najgori neprijatelji. Veliki talijanski glumac Nino Manfredi ostvario je u Scolinom filmu vjerojatno svoju najbolju ulogu. Film koji se ne propušta.

Paolo i Vittorio Taviani: JA SAM BOG OTAC (1977.)

Najpoznatija braća talijanskog filma i kod većeg broja domaćih filmofila uživaju kultan status. Jedan od razloga tomu jest i njihov najpoznatiji film, canneski laureat 'Ja sam bog otac', zahvaljujući čijim se brojnim repriznim prikazivanjima blagajna negdašnje zagrebačke Kinoteke u pravilu punila do vrha. Priča o neukom pastiru Gavinu sa Sardinije, koji bježi iz očeva doma u gradsku sredinu ne bi li stekao naobrazbu i tako započeo svoj vlastiti život, u svojoj je postavci univerzalna i dirljiva. U svom autorskom izričaju film braće Taviani nepogrešivo detektira podneblje i običaje kojima se bavi, a u istim im težnjama svojevrsnog pobratima možemo pronaći u Anti Babaji i njegovom filmu 'Izgubljeni zavičaj'.

Ermanno Olmi: DRVO ZA KLOMPE (1978.)

Tipičan primjer koliko je tradicija neorealističke filmske poetike duboko prodrla među kasnije naraštaje talijanskih filmaša vjerojatno najslikovitije dočarava Olmijevo remek-djelo, još jedan canneski laureat s ove liste. Priča o životu siromašnih lumbardijskih seljaka na imanju bogatog zemljoposjednika s kraja 19. stoljeća naturalistički je nabijena freska breughelovske teksture, film koji sa svakim novim gledanjem ukazuje na svu veličinu talenta svog tvorca, koji je ujedno scenarist, snimatelj i montažer filma. Koliko god zazvučalo bezobrazno, u usporedbi s Olmijevim filmom, Vrdoljakova 'Duga mračna noć' doima se poput amaterske vježbe. Ni manje ni više.

Matteo Garrone: GOMORRA (2008.)

Za sam kraj, jedan recentan film. I to kakav film! Zasnovan na istoimenoj, vrlo popularnoj knjizi 31-godišnjeg napolitanskog novinara Roberta Saviana, Garroneov je film u javnosti s pravom dočekan s velikim nestrpljenjem. Multinarativne prirode, 'Gomorra' je brutalan ekspoze kriminalnih radnji na talijanskom jugu pod okriljem zloglasne Camorre. Garroneova režija je besprijekorna (fascinantna uvertira filma), svaka od pet priča bolja jedna od druge. Pa opet, izdvajamo onu o neuspješnom pokušaju prebjega stručnjaka za tekstil iz domaćih u redove kineskih trgovaca koja vas ostavlja bez daha. Film koji je u kratkom vremenskom periodu istaknuo kandidaturu za film desetljeća. Sastavni dio svake iole ozbiljnije filmske kolekcije.