Destroyed: Ambijetalno, ali s dovoljno melodijskog pokrića

Mobyja je apsolutno pogrešno (pr)ocjenjivati onako kako ga ovih dana procjenjuju neki kritičari.

Pišući o njegovu novom albumu “Destroyed”, ističu da je svoje posljednje albume prodavao tek u petom dijelu onoga koliko je prodavao album “Play” prije nešto više od deset godina. Za početak, danas više nitko ne prodaje kao što je prodavao nekad, ali u Mobyjevu je slučaju mnogo važnije to da je on namjerno odredio sebi pozadinski položaj radeći izvan velikih diskografskih sustava (najnoviji album snimio je za vlastitu tvrtku Little Idiot) i snimajući melankoličnu introvertiranu glazbu u kojoj su i uvjetno rečeno masovniji hitovi poput himnične “The Day” sročeni više na unutrašnju, osobnu nego za vanjsku upotrebu.

U tom smislu “Destroyed” je stilski vrlo blizak prethodniku “Wait For Me” koji je dijelio sudbinu svih sličnih albuma u povijesti rocka koji ostavljaju dojam “nezavršenosti”; na kojima se do kraja skockane pjesme nalaze pored pjesama koje ostavljaju dojam polukuhanosti ili da su ostale na razini prvobitne demo ideje (takav je slučaj, primjerice, s nepravedno zanemarenim albumima Paula McCartneyja koji je bježao od ambicije).

“Destroyed” je, prema Mobyjevim riječima, nastao na turnejama, kada je on u ranim jutarnjim satima bilježio svoja, uglavnom melankolična raspoloženja i oslikavao atmosfere svjetskih gradova u kojima je boravio. Instrumentalni pasaži izmjenjuju se s “malim” elektronskim pop-pjesmama s vlastitim ili neizbježnim ženskim vokalima koji djeluju poput semplova, pri čemu kao glavno nadahnuće djeluje Bowie iz svoje berlinske “Low/Heroes” faze. Ambijentalno, ali s dovoljno melodijskog pokrića.