Diane Reeves: Jazz nije neki mistični zatvoreni klub!

Predivan je ovaj vaš kraj, organizatori iz Valamar jazz festivala pozvali su nas da nastupamo na predivnom otočiću, to je najfantastičnija stvar u ovom poslu – kaže američka pjevačica Diane Reeves, najveća zvijezda prvoga istarskog međunarodnog jazz festivala koji fascinira izvođače scenom na otočiću Sveti Nikola nasuprot porečkoj rivi.

Upravo ovakve predivne poglede i krajolike nasljednica Dinah Washington, Elle Fitzgerald i Saraugh Vaughan (njezinih velikih vokalnih nadahnuća) smatra najvećim blagom koje joj omogućuje uistinu izuzetno uspješna karijera ovjenčana s četiri Grammyja u jazz kategorijama.

Ušli ste u glazbenu povijest kad ste čak tri godine zaredom, od 2001. do 2003., osvajali Grammyja za najbolji album.

- Bila je to jako velika stvar jer Grammyje dodjeljuju kolege i jer su nagrade stigle tri zaredom. Ali, znate, mnogo je veće iskustvo što su te nagrade omogućile nastavak bavljenja glazbom na mnogo većoj razini, putovanja, upoznavanja dijelova svijeta poput ovoga gdje sada razgovaramo... To mi je čak daleko veće zadovoljstvo nego gledanje u Grammyje.

Jazz nije bio vaš prvi izbor, a i danas ga, kako ste jednom rekli, ne tretirate kao zatvoreni elitni klub. Često koketirate s popom, r'n'b-jem, soulom...

- Jazz je bio moja baza. U mojoj je obitelji mnogo jazz glazbenika, ali dok sam odrastala, bila sam okružena i drugim vrstama glazbe koje su mi se sviđale. U toj određenoj fazi jazza u kojoj sam počinjala pjevati – sedamdesetih i osamdesetih godina - jazz glazbenici su istraživali svijet i različite vrste glazbe iz svih dijelova svijeta. Dizzie Gillespie išao je na Kubu, Herbie Hancock i Wayne Shorter u Brazil, mnogi su išli u Indiju... To je također utjecalo na mene, kao i činjenica da sam tih ranih godina tražila sebe, držeći se pravila da je jazz bez granica i da je to glazba otvorena za svu dobru glazbu. Nikad mi se nije sviđala ta mistična predodžba da je jazz, čak i za mnoge jazz kritičare, neka vrsta zatvorenoga elitnog kluba. Zato je moja baza jazz, ali kod mene možete čuti razne vrste glazbe.

Je li to također svjesna namjera da se proširi publika? Naime, za vas se i te kako dobro zna i izvan granica jazza.

- Nije to svjesno jer je to u mojoj duši, ali rezultat takvoga načina razmišljanja jest šira publika. I to je odlično jer, kad pogledam demografsku strukturu svoje publike, to su ljudi različitih generacija, različitih okruženja... Sviđa mi se to, ali to nije razlog zašto tako radim.

Kakvu glazbu najradije slušate?

- Slušam sve vrste glazbe, umjetnika iz svih dijelova svijeta. Jedna od posebnih zanimljivosti ovoga posla jest ta što putujem svijetom i srećem druge umjetnike koji mi daju svoje CD-e, one koje inače ne bih imala priliku čuti. To je izvrsno jer ljudi imaju potpuno različite načine izražavanja sebe i kroz te stvari dobivam vlastito nadahnuće. Slušam sve što mi se sviđa.

Je li se za vas mnogo toga promijenilo nakon filma "Laku noć i sretno" Georgea Clooneyja u kojem ste glumili?

- Najviše se promijenilo to što mi se povećala publika. Iako sam već bila prisutna na sceni neko vrijeme, mnogi su tek nakon gledanja filma počeli kupovati moje albume i dolaziti na koncerte. Mnogo se toga otvorilo u tom smislu. Bila sam iznenađena kad sam dobila poziv za taj film i oduševljena jer sam mislila da samo žele moje pjesme u filmu, no kasnije sam shvatila da me pozivaju da glumim u filmu. Uistinu sam uživala i taj je film i te kako pomogao širenju moje publike.

Imate li već pripremljen novi album?

- Novi će se album zvati "Strings Attached", a na njemu će biti okupljena isključivo glazbala sa žicama. Ne mogu još mnogo reći o njemu jer smo upravo na pola puta u njegovu stvaranju, ali uzbuđena sam jer je nastao iz moje suradnje s dvojicom gitarista s kojima sam bila na turnejama: Romero Lubambo, koji je sa mnom ovdje u Poreču, i Russell Malone. Nastupajući s njima primijetila sam da je zvuk mojeg glasa postao drukčiji, svidjela mi se atmosfera koja se stvorila i mislim da će me taj novi projekt odvesti na višu razinu.