Dobiva kino u Puli, a vrijeđala Hrvate

Rodna Pula za Alidu Valli bila je neprijateljski, tuđi i dalek grad jer je bila hrvatska. I zato je Pula velikoj glumici trebala reći - ne.

U Puli se još uvijek nije stišala bura neslaganja u vezi preimenovanja novouređenog kina «Zagreb» u «Valli», prema slavnoj filmskoj glumici Alidi Valli, o čemu smo pisali, koje se otvara 18. srpnja. I autor ovog teksta usprotivio se da se poslije više od četiri desetljeća promijeni naziv kina «Zagreb», no nekim je javnim djelatnicima i građanima zasmetalo glumičino ime zbog toga što je bila miljenica fašističkog diktatora Benita Mussolinija i što je nakon odlaska iz Pule izgubila svaku vezu s rodnim gradom, te njezinih uvredljivih izjava u posljednjem intervjuu.

No, i kad je riječ o lijepoj i velikoj filmskoj zvijezdi, Javna ustanova Pula Film Festival i Odjel za kulturu Grada Pule, kada su se već odlučili za preimenovanje, trebali su malo detaljnije zaviriti u njen život. Naime, nije upitan njen filmski opus, ali jesu njezini stavovi o stanovnicima netalijanske narodnosti u Puli i Istri, te o hrvatskoj državi. Čini se, naime, da je u gospođi Valli cijeli njezin život tinjalo nešto što ju je mučilo i tek je pred smrt izjavila za jedan talijanski list kako se više od 70 godina osjećala bez domovine. Iako u svojoj javnoj ispovijedi nije spomenula bivšu državu Jugoslaviju, vrlo ružno se obrušila na nju i stanovnike, a posebice na Hrvatsku.

Glumica je u posljednjem intervjuu za milanski «Il Giornale» (10. travnja 2006.), čiji je vlasnik Paolo Berlusconi, brat talijanskog premijera Silvija Berlusconija, samo dvanaest dana prije smrti s mnogo emocija blatila i klevetala Hrvatsku, a naročito Hrvate u svom rodnom gradu.  

Evo dijela razgovora koji je s Alidom Valli vodio kazališni i filmski kritičar Enrico Groppali.

«Zašto radim ovaj posao na filmu? - rekoh sebi. Zašto nisam ostala u mojoj zemlji i prkosila događajima, reagirajući na nepravdu? - ukorila sam sebe. Da sam makar bila učiteljica, od djetinjstva utuvila bih u glavu mojoj i drugoj djeci iz Pule da je ponos i dignitet biti Talijanom, umjesto da se gubim u filmovima koji su mi donijeli novac, uspjeh i popularnost na dobrom tržištu - ponavljala sam».

- Ovo, nažalost, nitko nije saznao... - kazao joj je Groppali.

«Nitko ne zna zato što nisam nikad kazala. Malo će njih, sada kada sam stara, povjerovati. Morala je kazati tada, mislit će preživjeli, jer njih su neke rane dotakle a druge nisu, također i prognanike koje su proglasili bolesnicima i osobama koje stalno putuju bez da iznađu mir...  Samo godinu dana od izbijanja rata odlučila sam putovati u Pulu... Tamo gdje je sve počelo».

- Što ste našli? – pitao je kritičar.

«Jedan neprijateljski, tuđi i daleki grad, sa Slavenima koji su prekoravali Talijane ako ne govore srpsko-hrvatski. U jednoj razjedinjenoj i očajnoj zajednici koja nagovješćuje ono što joj se dogodilo: tuga koja je gora od smrti i progonstvo koje je presuda na doživotnu kaznu».

«Je li to bio vaš posljednji posjet?»

«Prije nekoliko godina vratila sam se zbog snimanja s Rafom Valloneom i to je bio moj oproštaj od filmskog platna».          

«Sve je bilo iznova promijenjeno, zar ne?»

«Da, zato jer je Pula već bila hrvatska.(...)»

Umirovljena glumica u 85. godini života, domaćica, kako je za sebe voljela kazati, u razgovoru s Groppalijem s ironijom i sprdnjom kazivala je o tome kako su joj «novi vladari u mojoj zemlji» predložili «nevjerojatnu ponudu», da postane «Alida Altenburger, počasna građanka hrvatske umjetnice». 

«A što je Valli odgovorila?»

«Da sam bezbroj puta, kao i moj grad, mijenjala kožu, ali sam rođena i umrijet ću kao Talijanka. To napišite na mojoj nadgrobnoj ploči». 

Valli je u Puli bila u dva navrata, 1941. i 1957. kada je snimala s Rafom Valloneom, što spominje u razgovoru. Nije moguće da su Slavi, kako naziva Slavene, 1941. prekoravali Talijane što ne govore srpsko-hrvatski. To je moglo biti 1957., no tada je mogla čuti samo za hrvatsko-srpski. 

Ako je ovo sve što je objavio talijanski list istina, a razgovor su kasnije citirali neki talijanski mediji, tada je službena Pula velikoj Alidi Valli posmrtno trebala reći - ne! Bez pompe i skandala. Nedvojbeno da je Alida Valli velika glumica i da je imala pravo na svoje mišljenje i nitko nema pravo dirati u njezine osjećaje za talijanstvo. Međutim, isto tako je nedvojbeno da je glumica u starijoj dobi bez ikakvog razloga i nepravedeno uvrijedila i oklevetala Pulu, Istru i Hrvatsku. Stoga je upitno je li njeno njeno ime dostojno obilježavanja ne samo jednog kina u Puli, nego bilo koje druge ustanove ili objekta u Hrvatskoj. Jer, činjenica  je da je glumica dala izjave, a ona i njena obitelj doista nemaju ništa s egzodusom, jer su Pulu napustili davnih dvadesetih godina, a ne 1936., kako neki govore i pišu u Hrvatskoj. Međutim, tomu se možda i ne treba čuditi jer je Valli odgajana u iredentističkom ozračju, a obitelji je imala rođake i prijatelja među fašističkim dužnosnicima. Štoviše, pisali smo da je njen otac Gino Altenburger, inače talijanizirani Austrijanac, bio suradnik fašističkog lista «Corriere istriano».

Nije nam poznato je li Alida Maria Laura Altenburger, barunica von Markestein und Freuenburg, za života bila svjesna da, osim talijanske, ima austrijske i slavenske krvi. Naime, djed po majčinoj strani, Obreakr, bijaše Slovenac, no ona je svejedno s mržnjom govorila protiv svih u Puli i Istri koji su bili - Slavi.