DVD recenzija: Zagrebačke priče, Buick Riviera, Crnci

Skupina autora: Zagrebačke priče

Ugledavši se na francuski koncept Emmanuela Benbihyja, naslovljen 'Pariz, volim te' i američku mu inačicu 'New York, volim te', Boris T. Matić, čelni čovjek zagrebačke produkcijske kuće Propeler Film, prepoznao je priliku za projektom kojim će, među inima, priliku ukazati i mlađim naraštajima domaćih filmaša. Matić za umjetničke savjetnike okuplja uglednog kritičara Nenada Polimca i svog stalnog kreativnog suradnika Antonija Nuića, koji odabiru devet priča iako je Matićev prvotni plan brojio njih sedam.

Generacijski šarolik, stilski i svjetonazorski u najvećoj mjeri različit, Matićev omnibus trebao je ukazati na krvnu sliku današnje hrvatske metropole. U festivalskim krugovima najrazvikanija među njima, i po osobnom sudu autora ovih redova, krajnje precijenjena jest 'Žuti mjesec', u režiji osječkoga đaka zagrebačke Akademije dramske umjetnosti, Zvonimira Jurića. Zapostavimo li nepostojanje jasnog razloga po čemu to ista predstavlja 'zagrebačko iskustvo' (isti prigovor ide i pojedinim drugim pričama omnibusa), priča djeluje plošnom, jeftinom dosjetkom koja funkcionira na razini osnovne ideje, ali i ništa više od toga. Ukoliko zaista želite vidjeti Jurića u 'punoj formi', preporuka ostaje njegov dokumentarni film 'Zvonimir Jurić: Tvrđa', čudesan spoj Borghesa i Godarda te vjerojatno ponajbolji kratkiš u posljednjih dvadesetak godina hrvatskog filma.

Od dvije (?) romske priče izdvajam onu u režiji Branka Ištvančića, koja se u cijelom omnibusu izdvaja kao najduhovitija, ali i stereotipna u oslikavanju 'najnepoželjnijih' nam susjeda. Krajnje hermetična priča 'Film Gorana Odvorčića i Matije Klukovića za Asju Jovanović i Andreu Rumenjak' mladog autorskog dvojca, o odnosu kćerke i majke koju potonja odluči napustiti, u svom je režijskom prosedeu najradikalnija i kao takva predstavlja popriličan izazov srednjostrujaškoj publici, publici koja čini okosnicu većine domaćih filmskih manifestacija, uključujući i Matićev Zagrebački filmski festival.

Skupina autora: 'Zagrebačke priče' (2009.)

Uz pajtonovski pomaknut svijet novozagrebačkog naselja Siget, u priči 'Najpametnije naselje u državi' Ivana Ramljaka i Marka Škoblja, te onog navijačkog u epizodi 'Špansko kontinent' Ivana Sikavice, režijski nadahnutoj Walterom Hillom u njegovoj najrazvikanijoj fazi, kao i pobačaje Nebojše Slijepčevića i Darija Pleića, pričama 'Šamar' i 'Game over', došli smo do vrhunca cijelog omnibusa. Riječ je o priči 'Inkasator' nekoć provjerenog novinara, a danas novopečenog filmaša i direktora Motovunskog filmskog festivala, Igora Mirkovića.

Zasnovana na autorovoj znatiželji o tome što se i tko se zapravo sve krije iza silnih gradskih reklamnih panoa, Mirković je na režijski krajnje ekonomičan i pripovjedački sugestivan način ukazao na urbani mikrokosmos u kojemu dvoje staraca prožima paranoja od... tamnoputog inkasatora. Gorko ironičan, s glumački besprijekornim parom koji čine 83-godišnji Pero Kvrgić i 76-godišnja Marija Kohn, Mirkovićev je film ingeniozna i politički subverzivna 'pošalica' na račun purgerskog, zatvorenog duha. Konačno, svojim autorskim promišljanjima, ista kao da priziva svjetove ponajboljih filmova Romana Polanskog, najzanimljivijeg dijagnostičara urbanog košmara među svjetskim filmašima. Složit ćete se, itekako dovoljan razlog za uživanje u Mirkovićevoj minijaturi.

Goran Rušinović: Buick Riviera

Zasnovan na romanu 'Buick rivera' Miljenka Jergovića, Rušinovićev se sarajevski laureat nakon više od dvije godine pojavljuje i u svojoj DVD inačici. U priči o susretu Muslimana Hasana Hujdura (Slavko Štimac) i Srbina Vuke (Leon Lučev), Rušinović se na indirektan način pozabavio problematikom prošloga rata na ovim prostorima, problematikom koju Jergović smješta u svojevrstan purgatorij američkog Srednjeg zapada.

Goran Rušinović: 'Buick riviera' (2008.)

Vuzualni prosede filma (Rušinović je vlasnik diplome zagrebačke Likovne akademije) forte je 80-minutnog filma, čiji problemi, pak, započinju tamo gdje biste, uvažavajući suscenaristov književni ugled, najmanje se nadali, u scenariju. Potonji se u narativno minimalističkom okviru ponajviše ogledaju u 'tvrdim' dijaloškim dionicama, dionicama koje u pojedinim dijelovima filma (prvi susret Hasana i Vuke, scena dijaloga za stolom koja uključuje dva protogonista i Muslimanovu američku suprugu Angelu) svojom duljinom dodatno pojačavaju vlastitu nezgrapnost. U scenarističku boljku filma pribrojio bih i flashbackove glavnoga lika, koji svojom kičastom estetikom znatno narušavaju dominantnu vizualnu liniju filma. Drugi ključni problem filma jesu glumačke interpretacije. Dok Štimac u ulozi Muslimana Hujdura podigranom stilom još nekako uspijeva kod gledatelja izazvati kakvu-takvu povratnu emociju, Lučevljeva uloga Vuke u svom je najvećem dijelu gotovo na granici iritantne parodije.

Rušinović je talentirani filmaš silne umjetničke erudicije, u čemu iznimku ne čini niti posljednji mu film. Pa ipak, njegov kreativni vrhunac i dalje predstavlja prvijenac 'Mondo Bobo', film koji, uz sve svoje mane, za autora ovih redaka, predstavlja jedan od najvažnijih trenutaka u suvremenom hrvatskom filmu, prevratnički film koji to, nažalost, nikad nije postao.

Zvonimir Jurić, Goran Dević: CRNCI

Završno poglavlje vrhunca ovotjedne DVD ponude predstavlja prvijenac već spomenutog Zvonimira Jurića i sve zapaženijeg sisačkog 'zločestog dečka' Gorana Devića, još jednog vlasnika diplome zagrebačke Akademije dramske umjetnosti. Film je u kratkom roku nagrađen brojnim festivalskim priznanjima, među ostalima i Zlatnom arenom za najbolju režiju, dok su mu onu za najbolji film 'preotele' Schmidtove 'Metastaze'.

Zvonimir Jurić, Goran Dević: 'Crnci' (2009.)

U početku svog festivalskog života, priča o specijalnoj skupini hrvatskih vojnika, koja u pokušaju izvlačenja, ispostavit će se, poginulih suboraca pronalazi vlastiti kraj, za suparnika je imala  prošlogodišnjeg sarajevskog laureata, 'Ordinary People' Vladimira Perišića, film koji se, također, izravno bavi problematikom posljednjeg balkanskog rata. Krajnje atmosferični i zanatski uronjeni u tradiciju europskog umjetničkog filma, oba filma prizivaju ono ponajbolje u korpusima vlastitih im kinematografija, konkretno vrijeme autorskog, modernističkog filma i njegova najveća filmska pera (Petrović, Pavlović, Mimica). Pa ipak, još od prikazivanja na prošlogodišnjem izdanju Zagrebačkog filmskog festivala, Perišićev mi se film doimao superiornijim, ako baš želite, hrabrijim. Dok film hrvatskog dvojca, vapeći za etiketom 'totalno drukčijega filma', odaje strukturalnu nedorađenost (film je svoj konačan narativni okvir dobio tek za montažnim stolom) i određenu sramežljivost u podrivanju političke prirode, koju Jurić i Dević u intervjuima povodom filma negiraju, 'Ordinary People' pariškog đaka Vladimira Perišića beskompromisnim i krajnje ogoljenim stilom, na tragu velikana Roberta Bressona i Miklosa Jancsa, u svom univerzalnom bavljenju ratnim strahotama predstavlja autorski iskaz par excellence.

Bez obzira na navedeno, 'Crnci' su film koji svojom tematikom i posebice autorskom poetikom plijene pažnju te kao takvi predstavljaju osvježenje u recentnoj hrvatskoj kinematografiji.