Edo Maajka: U Izraelu mi je lijepo, tamo sam pravi obiteljski čovjek - Glazba - Scena

Reper Edo Maajka, pravim imenom Edin Osmić, umalo je postao kriminalist. Sretna je okolnost za njegovu publiku to što se na fakultetu sukobio s onima koji su tražili da govori tuđu istinu, no on nije mogao pristati na to, pa je svu svoju energiju okrenuo glazbi i o istini progovorio na sceni. Zagrebačka publika dugo je čekala njegov veliki solo koncert, ali danas je došla na svoje. Veliki povratak Edo je obilježio hard obradama starih stvari na albumu “Spomen ploča” koje će biti okosnica današnjeg koncerta, a kao mjesto “zločina”, gdje će se održati razorna svirka, nesuđeni kriminalist izabrao je klub Boogaloo. Uoči nastupa, kojim počinje i Edina turneja koja će trajati cijeli listopad i studeni, odrepao nam je i pokoju sitnicu iz svog života pa tako sada znamo da je odličan kuhar čiji je favorit mizo juha. No, onoliko koliko je vješt za štednjakom vješt je i u “kuhanju’ publike koja vapi za njegovim mahom društveno i socijalno angažiranim tekstovima koji prodiru u srž realnosti malog čovjeka u regiji. Agresivan na sceni, a romantik u duši, ne propušta se glazbeno dotaknuti i ljubavi. A iako privatnost nerado dijeli, odvažio se progovoriti koju riječ i o zaručnici Lilah s kojom je u dugogodišnjoj vezi na daljinu i često odleti čak do Izraela, gdje ona živi.

Album “Spomen ploča“ svojevrstan je best off vaših pjesama u novom ruhu u koji su se opet vratili instrumenti. Kako publika na koncertima reagira na novi zvuk?

– Taj album je povratak korijenima jer sam s takvim bendovskim zvukom i počeo. No on je ujedno i priprema za moj novi album koji će ići u tom smjeru. A što se tiče publike, na prvim koncertima ljudi su uglavnom stajali i gledali prvih pola sata, a onda bi nas osjetili i počeli skakati. Sada su već naučili pjesme pa se nadamo ludilu od starta. Atmosfera u bendu je super, sve su to genijalci i iskusni muzičari.

Radite i na novom albumu. U kojem smjeru tematski ide i kada ga možemo očekivati?

– Ja se nadam da će biti gotov u travnju ili svibnju iduće godine. Godinu dana sam imao tešku fazu, nisam radio i sređivao sam sebe i svoje stvari. No sada krećem. Bit će puno duhovnijih tema, repat ću o ljubavi, o ljudima i njihovim odnosima i vezama. Tek sam počeo pisati. Prvo napišem dvadesetak pjesama pa onda izaberem one za album. Ali kao i do sada, najviše će biti socijale. Ipak je to naša realnost. Ja bih volio da mogu repati o horseburgerima i ležernim temama, ali jednostavno ovo je bitnije.

Što vas trenutačno najviše živcira dok gledate vijesti ili čitate novine?

– Mnogo toga. Kod nas se stvari sporo mijenjaju. Krivo mi je kada ljudi koji loše obavljaju svoj posao rade i po dvadeset godina i nikako da netko to promijeni. To je kao da dvadeset godina imaš lošu frizuru i svi ti se smiju, ali ti uporno ideš istom frizeru. Kad netko tko vodi zemlju to ne radi kako treba, onda ga zamijeniš. To je najnormalnija stvar svugdje, no kod nas se to ne radi, nego se trpi te ljude i samo kukamo koliko je loše. Smeta mi i kad ljudi pljuju žutilo, a onda klikaju samo na žutilo. Ja ispadam jelen kada ne znam ništa o Vlatki Pokos.

Edo Maajka

Photo Arhiv

Bavite se i produkcijom. Je li isplativija od svirki i snimanja albuma?

– Nije isplativija od svirki i radim je iz gušta. Volim staru muziku koju sempliram. Pokušavam napraviti veću količinu matrica i prodati ih u inozemstvo, no još nisam toliko dobar da bi od mene kupovali oni najbolji. Uglavnom upoznajem ljude koji o tom području mnogo znaju i učim od njih.

Prije nekoliko godina u jednom intervjuu ste izjavili: “Ne želim imati 32 godine i baviti se glazbom da bih preživljavao”. Bliži se 22. prosinca, kada ćete proslaviti 32. rođendan, a i dalje živite od glazbe.

– Muzika mi je ljubav i bit ću uz nju na ovaj ili onaj način vezan cijeli život. Jednostavno ne planiram, nego puštam život da se odvija. I ne radim na način da silujem sebe, već diktiram svoj tempo, sam sam svoj gazda i nisam čovjek koji će raditi bilo što za novac.

Nominirani ste za MTV Best Regional Act. Imate dvojno državljanstvo, koga ćete predstavljati na dodjeli nagrade u Madridu, Hrvatsku ili BiH?

– Predstavljat ću obje zemlje. Ako to bude problem, morat će uvesti tu kategoriju. Ja sam pod skrbništvom dviju država i neka to prihvate.

Vaša pjesma “Bomba” iskorištena je u američkoj seriji “Sleeper Cell”.

– Da. Gledao sam tu epizodu, smiješna je. Neki tip na karaokama repa na engleskom akcentu moju pjesmu. I to je to. Mislio sam da je nešto više, ali nije.

U pjesmi je riječ o sponzorušama. Jeste li ikada bili s kojom pa je na temelju tog iskustva nastala i pjesma ili?

– Nisam bio sa sponzorušama. Od žene zahtijevam priču prije svega. Kada je ta pjesma nastala, sponzoruše su tek počele, a sada su na svim vratima pa nisam promašio temu.

I policija je često na meti vaših stihova. Jeste li bili u zatvoru?

– S policijom sam imao okršaja davno kao i svaki dripac, ali hvala Bogu, nisam bio u zatvoru!

Je li Jadranka Kosor dobra premijerka?

– Ne volim više pljuvati ljude pa ću samo reći da može to i puno bolje.

“Sevdah o rodama” je dokumentarac koji prati vaš put od rodnog Brčkog do Novog Pazara, gdje ste imali prvi koncert. Kako je to izgledalo, sjećate li se svog prvog stiha?

– Došli smo u mjesto koje se nije naviknulo na takvu vrstu svirke i nismo očekivali publiku, ali ljudi su bili fini. Prvu pjesmu napisao sam kao izbjeglica u Zadru kada mi je bilo 13 i pol godina. Bilo je to nešto o curama i školi, a ozbiljnije sam počeo pisati u srednjoj školi. Imao sam nekoliko bilježnica s kojima sam davio prijatelje i ispitivao ih je li im to dobro. Naravno da te pjesme nisu snimljene. “Mahir i Alma” i “Minimalni rizik” moja su prva dva dema.

Odlazite li u Brčko, kakvo je tamo stanje?

– U Brčkom je siromašno, tmurno, nezaposlenost je prevelika, jako je teško. Kada odem, obvezno s bratom Nerminom idem na pecanje. Najveći ulov bio je klen od dva kilograma. Tamo su svi ribiči i konkurencija su jedni drugima, a sramota je ako kuća nema barem dva štapa. Moj brat je profi pa mu se uvalim ponekad kad ide u akciju.

I Lepa Brena je iz Brčkog. Poznajete li je?

– Znam gdje joj je kuća. Bili su fina familija. Brena je faca ma kakvu muziku svirala i jako uspješna žena.

Oduvijek ste željeli kuću blizu jezera ili rijeke, dva psa, roštilj i mnogo prijatelja. Koliko ste blizu tog ostvarenja?

– Samo još te financije za kuću! A i psi! U Tel Avivu imam mačka, iako sam fan pasa. Zove se Tama, grize i nije umiljat. Sam bira termin za maženje i zato mi se sviđa.

Posljednja dva mjeseca proveli ste u Izraelu kod zaručnice Lilah. Kako ste provodili dane?

– Žena mi razvaljuje u kuhinji i odlično se hranim, a uglavnom jedemo mediteranske i srednjoistočne specijalitete. S njezinom 12-godišnjom kćeri May odlično se slažem; skupa pišemo zadaće i mogu reći da sam u Izraelu pravi obiteljski čovjek. Lilah i May znaju već ponešto reći na hrvatskom, a ja se na hebrejskom mogu snaći u dućanu.

Kakva je izraelska glazbena scena, jeste li nastupali ondje?

– Da, ali znatno manje. Upoznao sam mnoge glazbenike pa bih s nekima od njih tu i tamo “zađemao”, ali nisam imao koncert. To je mala zemlja i nema alternative i scene za vrstu muzike kakvu radim. Ima dosta jazza, slušaju i pop i sve što imalo nalikuje na Beatlese, ali uglavnom slušaju narodnjake. Doduše, svoje i na svojim instrumentima, ali sve su to na kraju ista zavijanja kao i ova koja se slušaju kod nas.

Ljubav vam odlično funkcionira na daljinu, ali jednog ćete se dana morati skrasiti. Hoćete li se vi odseliti u Izrael ili Lilah u Hrvatsku?

– U sljedećih nekoliko godina živjet ćemo ovako. Bit ću više tamo nego one tu, dok May malo ne poraste. Kasnije ćemo vidjeti što će biti jer planiramo djecu.

Photo Wikipedia

I iza vas i iza Lilah je po jedan brak. Hoćete li opet reći ‘da’?

– Naravno.

Čime se Lilah bavi?

– Lilah je alternativni terapeut. Ponosim se onim što radi, a i ona je ponosna na moj posao.

Kakvo je vaše mišljenje o duhovnosti?

– Volim Boga i imam odličan odnos s Bogom. Osim toga, reikist sam već 15 godina, to mi pomaže da se smirim.

Vjerujete li da postoji život izvan zemlje?

– Da. Nevjerojatno mi je da netko i dalje sumnja. Vjerujem da će u sljedećih pet godina doći do nekog susreta, ali nisam od onih koji taj susret vide u obliku stradanja i našeg uništenja.