Egzistencijalne dvojbe izgurale su nevinu šalu iz svijeta animacije

Govorilo se da će kompjutori iz temelja promijeniti svijet animacije. Da će 3D tehnika, jednom kad se razvije, pregaziti sve tradicionalne. Sudeći prema programu ovogodišnjeg Animafesta, to se definitivno nije dogodilo. U središtu su i dalje filmovi koji primjenjuju klasične animatorske postupke, oslanjajući se na tehnologiju tek u završnim fazama produkcije.

– Čak i oni koji se koriste kompjutorom kao primarnim sredstvom stvaranja, njime se služe da kanaliziraju nešto osobno, pronađu autorsku notu. U tome je razlika između nezavisnog filma i komercijalnih blockbustera, u kojima 3D postaje jedini standard – objašnjava nam Igor Prassel, programski savjetnik Animafesta.

Kao primjer animatora koji je izvukao autorski maksimum iz nove tehnologije mnogi će istaknuti Irca Davida O'Reillyja. On je u gomili različitih programa za animaciju odabrao jedan te ga potpuno reprogramirao. Na takvom izmijenjenom softveru nastao je "Reci nešto, molim te", film vrlo specifična vizualnog stila koji je osvojio Cartoon D'or, nagradu za najbolji kratki film na Berlinaleu, posebno priznanje u Annecyju... Ruku na srce, većinu velikih nagrada dobio je zbog snažne priče o emocionalnom odnosu dvoje protagonista.

Dječje je nepopularno

Photo screenshot

– Dramaturgija je područje u kojem je posljednjih godina došlo do najviše promjena. Više se pozornosti posvećuje atmosferi i ritmu. Priče su sve teže, osobnije. S jedne strane, život crtača često nije bajan, pa mnogi osobne teškoće pretaču u film. Drugi pak bježe od humora jer ne žele da se njihovi crtići doživljavaju kao nešto dječje – govori nam Georges Schwizgebel, legenda švicarske animacije.

Stvaranje filma, objašnjava taj ugledni gost festivala, zaista je daleko od idiličnog. Za animiranje jednog kratkog filma potrebne su dvije do tri godine, nakon čega uspješniji autori još godinu dana putuju po festivalima.

Da bi se u potpunosti posvetio filmu, ne smiješ se baviti paralelnim poslovima.

– To si u Švicarskoj može priuštiti svega nekoliko autora. Nešto je bolja situacija u Francuskoj, koja izdvaja mnogo novca za animaciju, no u većini zemalja situacija je očajna. Ljudi jednostavno ne mogu živjeti od animacije. Ja sam jedan od rijetkih sretnika – iskren je Schwizgebel.

Svoj posljednji film, dug šest minuta, radio je gotovo tri godine. Spasila ga je koprodukcija s jednim kanadskim studijem čiji su autori napravili sav zvuk na filmu.

– Koprodukcije su izlaz koji su producenti prepoznali tek prije nekoliko godina. Donedavno je bilo nezamislivo realizirati kratku animaciju novcem iz nekoliko zemalja, a danas je to jedino logično – potvrđuje Igor Prassel. Zanimljivo, situacija nije ništa bolja u velikom Japanu, u kojem upravo stasa nova generacija umjetnika.

Odbacuju anime

Koji Yamamura, veliki majstor, je na Animafestu primio nagradu za najbolju školu animacije. Yamamura je prije dvije godine počeo predavati na Umjetničkom sveučilištu u Tokiju. Od njegova dolaska na mjesto profesora studenti su kreativno procvali, što je prepoznato u cijelom svijetu.

– Većina mojih studenata animira tradicionalnim tehnikama. Na njih su snažno utjecali klasici europskog filma. Sve nas je pomalo sram što su manga i anime jedini prepoznatljiv vizualni proizvod Japana. To nema veze s našom kulturnom scenom – uvjerava nas Yamamura.

Uz njegove učenike, goste Animafesta posebno oduševljavaju autori koji pomiču granice postojećih tehnika. To su prije svega talijanski ulični umjetnik Blu i Amerikanac Pes, koji su u svojim radovima gurnuli stop frame animaciju u sasvim nove autorske dimenzije, oživljavajući predmete poput uredskog pribora i uličnih murala.

Njihovi su radovi fascinantni i umjetnički vrlo vrijedni, što na današnjem komercijalnom tržištu ne znači mnogo, no publika ih i te kako zna cijeniti.