Ekranizacija - kada uspije nemoguće

Dok je neke knjige jednostavno prenijeti na Srebrni ekran postoje djela za koja nitko ne bi rekao da će završiti kao scenarij. I to dobar...

Velika književna djela vrlo često nisu i veliki književni hitovi. S druge strane, veliki književni hitovi ponekad tjeraju književne kritičare, i sve koji se tako osjećaju, na granice psihoze i rub plača. Ovo je, vjerojatno, svima poznato.

Ali svijet čitatelja, čime mislimo na ljude koji kupuju knjige kako bi ih doista pročitali, a ne samo na brzinu nekom poklonili, relativno je malen u usporedbi sa svijetom ljubitelja filma. Nema tu ništa loše. Knjige zahtijevaju vrijeme kojeg mnogi nemaju, film se može probaviti u prosječnih sat i pol. Knjiga je duboko intimno iskustvo, barem u trenutku čitanja, za vrijeme filma se možete družiti s prijateljima, gađati kokicama i ne izgubiti nit radnje. U pitanju nije kvaliteta, već praktičnost.

Osjećaj djela

A onda postoje filmovi koji su nastali po knjigama. Nakon što pokose književne ljestvice, autori često dobiju primamljive ponude iz raznih filmskih studija u kojima im nude sve i sva, kako bi njihovu priču prenijeli na veliko platno. Ono na što autori obično burno reagiraju je vjernost prenesenog djela, garancija da se po njihovom djelu neće pretjerano - prčkati. Koliko se to obećanje ispuni ovisi o upornosti autora s jedne i producenta filma s druge strane, ali obično se radi po plodnom kompromisu. Kao što autori (obično) znaju kako se njihovo djelo ne može

od riječi do riječi prenijeti na film, isto su tako producenti svjesni da od knjige nema pretjeranog smisla odstupati. U krajnjoj liniji, za prava priče su platili masnu lovu, pa zašto onda da je i ne iskoriste.

Ali u cijeloj toj priči često se izgubi najvažnija stvar iz knjige. Ne govorimo samo o radnji u smislu praćenja dijaloga, već o nečem mnogo suptilnijem, samom osjećaju koji knjiga pruža. Na što točno mislimo?

Napušeni magovi

Najočitiji primjer je 'Strah i prezir u Las Vegasu', u najmanju ruku napušena priča o gonzo novinaru i njegovu odvjetniku koji odlaze u Las Vegas kako bi… Zapravo, nije ni bitno. Ako je ikada postojao film koji, unatoč relativno konciznoj priči, ne zahtjeva

pretjerano poznavanje radnje da bi se u njemu uživalo, onda je to 'Strah i prezir u Las Vegasu'. Razlog tomu je radnja same knjige, fabricirana kvaziautobiografska Odiseja u kojoj glavni lik, potpuno nadrogiran i pun halucinogena, pokušava pronaći američki san. Kako bi bolje pratili radnju knjige, filmaši su koristili voice-over, a zvijezda filma Johnny Depp proveo je mnogo vremena s autorom knjige kako bi njegov lik dostojno prenio na ekran. Rezultat je knjiga koja vjerno prenosi sve što je Hunter S. Thompson htio reći o američkom snu. Da je davno postao noćna mora.

Ali nije samo Thompson, novinar i književnik poznat po svom 'čvakanju' svakakvih droga, jedini napisao knjigu za koju su mnogi mislili kako se neće moći prenijeti na veliki ekran. I William S. Burroughs, koji je također poznat po svojoj karijeri narkomana, završio je ekraniziran kada se Cronenberg uhvatio njegovog epohalnog djela 'Goli ručak'. Još jedna priča kojoj mnogi nisu uhvatili ni za glavu ni rep završila je na platnu, a rezultat je, začudo, također bio uspješan. Iako nitko ne može prenijeti radnju filma, a da se barem tri puta ne izgubi u rečenici, većina se slaže kako je film odličan prikaz Burroughsovog stanja uma. Uma u kojem žive pisaće mašine koje izgledaju kao veliki kukci, ljudi se drogiraju insekticidima i malo je toga normalno.

Put ka zvijezdama

Naravno, većini je ljudi jasno kako je teško prenijeti 'opaljene' umove na ekran, ali knjiga ne mora predstavljati putovanje u pomaknuti um kako bi bila teška za ekranizaciju. Prisjetite se samo Arthura C. Clarkea i njegove Odiseje. Valjda se samo Stanley Kubrick mogao dostojno uhvatiti poprilično metafizične priče o odrastanju cjelokupnog ljudskog roda i putovanju u svemir. 'Odiseja', koju god pogledali, interesantan je film, koji je laserske sablje, blastere i hyperdrive motore potpuno zamijenio prikrivenim užasom nepoznatog, hladnog Crnog monolita. Film se mnogima nije svidio upravo zbog inzistiranja na ozbiljnoj i teško shvatljivoj priči, ali danas se smatra velikim uspjehom kinematografije. I filmom koji je vjerno prenio Clarkeovu ideju.

Nemaju samo Ameri dovoljno love kako bi prenijeli knjige, pa su tako i nekadašnji Sovjeti uspješno prenijeli 'Solaris' Stanislava Lema u svoja kina. Teška, ali izuzetno zanimljiva priča o grupici astronauta u orbiti živoga planeta Solarisa sigurno nije bila jednostavna za pretvoriti u scenarij. Rusi su pronašli zlato kada su iz filmske priče potpuno izbacili komplicirane scene koje je Lem opisao, a redatelj filma, veliki Tarkovski, se uhvatio teme ljudskosti i komunikacije. Polagani tempo filma prenosio je osjećaj izgubljenosti koji je izluđivao likove, kao i neke nestrpljivije gledatelje, ali upravo je to bila svrha originalnog djela, koje je govorilo o ograničenjima i beskonačnosti ljudskog uma.

Ovi filmovi, a nisu jedini koji su uspjeli postići gotovo nemoguće, dokaz su kako se djela različitih medija mogu drugačije interpretirati i prezentirati na nov način. Ona su, možda, dokaz kako je srž djela ne u likovima s kojima se čitatelj ili gledatelj može identificirati, niti napeta radnja o kojoj se može razglabati na kavi, već ono nešto gotovo neuhvatljivo što je gotovo nemoguće opisati. Um pisca, um redatelja, nazovite to kako hoćete.

A možda vam je bolje ne zafrkavati se s takvim glupostima i jednostavno uživati u dobrom filmu i knjizi. To je ionako najvažnije.