Festival komorne glazbe u Zagrebu

Iako ove godine puno skromnija, vrijedna manifestacija ne odustaje od načela izvrsnosti

Premda zbog smanjenog budžeta ove godine okljaštren na samo tri večeri, Zagrebački međunarodni festival komorni glazbe ne odstupa od svojih dobrih tradicija. Jedna od njih je i briga o vizualnom identitetu, počevši s posebnim osvjetljenjem zgrade po kojem se ovih dana u Gundulićevoj ulici već izdaleka vidi da je počeo još jedan Zagreb.kom.

Dizajnerski trio Ira Payer, Andro Giunio i Maša Poljanec vrlo su originalno oblikovali i festivalski katalog, a bajkovito je uređena i sama pozornica Hrvatskoga glazbenog zavoda. Boja osvjetljenja od stavka do stavka se mijenja, a glazbenici sjede pok krošnjama pravih breza.

No, sve bi to bilo tek površno i jeftino privlačenje pažnje kada od samih početaka zaštitni znak ovog festivala ne bi bila selekcija vrhunskih umjetnika koji se okupljaju da bi pripremili i publici ponudili neponovljive interpretacije.

Gosti koje nam dovodi umjetnička ravnateljica Susanna Yoko Henkel, već sedam godina naša sugrađanka, redom su rasni svirači kakvima muziciranje u komornim sastavima predstavlja strast i osobito zadovoljstvo. To što se svake jeseni okupljaju upravo u Zagrebu, silna je korist za naš grad i njegovu glazbenu kulturu. To ne vide, ili vide a ne priznaju, samo oni koji gostujuće strance vide kao prijetnju svojim krhkim i diskutabilnim autoritetima. Dakle, oni koji bi ogradili ono što se nikada nije dalo ograđivati i ograničavati: muziku. Svijet je to i svemir za koji se vize izdaju na mjestu previsokom i prevažnom da bi se bavilo zagrebačkim akademskim i inim sinekuricama.

Ovogodišnji, šesti po redu festival počeo je u petak Beethovenovom mladenačkom Serenadom u D-duru za gudački trio. Glazbu koja je na prijelazu iz 18. u 19. stoljeće spadala u šlagere bečkih izletišta i perivoja. s uživanjem su i lakoćom svirali ruski violinist Boris Brovcin (dobro nam poznati virtuozni član i Raclinovog dubrovačkog društva), izraelski violist Guy Ben-Ziony i kineska violončelistica Jing Zhao. Druga točka večeri bila je već pravi raritet, štoviše, prava senzacija. Na pozornici je ostao Brovcin, a gudačku mu je podršku došla dati britanska kontrabasistica Alexandra Scott.

(Ona je već svirala u Zagrebu, i to prije dvije sezone u Lisinskom, kao član Simfonijskog orkestra Bavarskog radija na onom nezaboravnom koncertu pod ravnanjem Marissa Jansonsa, ali ovo joj je bio prvi izlazak na pozornicu HGZ-a, baš kao i talijankom fagotistu Riccardu Terzu i mađarskom kornistu Szabolcsu Zempleniju. Obojica su mladi puhači svjetske klase, baš kao i izraelsko čudo od klarinetista Chen Halevi, koji je već dolazio na Zagreb.kom.

Navedena petorka nam je demonstrirala kako mali komorni sastav može nadomjestiti čitav simfonijski orkestar, i to onaj najvećeg sastava za koji je Richard Strauss pisao partituru svog Tilla Eulenspiegela. Upravo to djelo čuli smo u komornom koncentratu koji je pripremio Franz Hasenöhrl u najboljoj tradiciji bečke škole transkribiranja, onakvog kakvim su se zabavljali Schönberg, Webern i društvo. Zempenijev rog s prepoznatljivim motivom obijesnog junaka bio je tek jedan od ukrasa izvedbe začudne preciznosti, uigranosti i artikulacije svakog i najmanjeg detalja.

A za finale prve večeri, na pozornicu su se vratili i Ben-Ziony i Zhao, a na prvu stolicu okteta sjela je Yoko Henkel i povela još jednu od antologijskih izvedbi kakve samo i očekujemo od njenog festivala. Srećom, ove godine sve prate i kamere HTV-a. Ovim glazbenicima, čini se, jedinu poteškoću katkad predstavlja istovremeno se usredotočiti na vlastitu dionicu i s uživanjem slušati muziciranje kolega. Violončelo se tako u jednoj varijaciji predivnog Andantea, 4. stavka Schubertova Okteta u F-duru, nakratko izgubilo u bajkovitom breziku jer se Jing Zhao na trenutak, činilo se, zanijela susjedovom više nego vlastitom dionicom. Događa se to lako kada sjedite u društvu toliko predanih i svakom tonu posvećenih glazbenika.

Osobito je zadovoljstvo bilo promatrati i slušati Alexandru Scott. Njezin je kontrabas u sredini tog fantastičnog osmerca bio poput stražarske kule s koje je hitrim okom i još hitrijim gudalom i prstima nadgledala čitavu izvedbu, velikodušno šaljući na sve strane osmijehe i poticajne signale nepogrešivih pizzicata, ulijevajući svima sigurnost i podstičući kolektivni ushit na pozornici i u gledalištu.

Gabriela Montero ostala nam je dužna

Šumovita scenografija u HGZ-u bila je sasvim primjerena i drugoj festivalskoj večeri pod naslovom "Bajke i pjesme". Počelo je s pjesmama, Heineovim i Schumannovim. Prelijep i glasovit ciklus "Pjesnikova ljubav" (Dichterliebe) pjevao je irski bariton Sam McElroy s pijanisticom iz Venezuele Gabrielom Montero, za kojom je u Hrvatsku stigla i zavidna reputacija dive, maltene božice klavira. Njezin prvi nastup u Hrvatskoj, nažalost, nije opravdao laskavu titulu. Ruke su joj bile trome i preteške da bi uspjele dočarati išta od Schubertove profinjene i zanosne glazbene lirike, a nedostajalo je i kemije između pijanistice i pjevača, također ni po čemu osobito dojmljivog. Bio je to jedan od rijetkih ozbiljnijih izvedbenih podbačaja u šestogodišnjoj povijesti ovog festivala. Čak i oni koji na istom mjestu nisu svojedobno slušali ovaj isti ciklus u kolosalnoj izvedbi Dunje Vejzović i Đorđa Stanettija, osjetili su da tu štošta nedostaje. Što je opet kompliment ovom festivalu, jer to znači da privlači pravu publiku koju se ne može prevariti. Utoliko veću težinu imaju ovacije koje su Susanna Yoko Henkel na violini, Chen Halevi na klarinetu i Lauma Skride za klavirom zaradili izvedbom "Kontrasta" Bele Bartoka. Sjajni Halevi, koji bi, da treba, čitave stavke mogao svirati bez uzimanja daha, bio je junak i Brahmsova Kvinteta u h-molu, op. 115, u kojem nas je finesama na violini oduševljavao i Brovcin.

Lijepa Venezuelanka, pak, novu priliku da nas očara i glazbom ima večeras, u nedjelju. Na posljednjoj festivalkoj večeri, koja nosi naslov "Slavenska noć", od nje sada očekujemo jako puno, i još više u Dvorakovom Klavirskom kvintetu, kao što na već dokazanu pouzdanost Letonke Skribe računamo u Pet komada za dvije violine i klavir te Klavirskom triju br. 2 u e-molu Dmitrija Šostakoviča.

"Slavenska noć" - zadnji program ovogodišnjeg Zagreb.koma večeras od 20 sati u HGZ-u donosi antologijske komorne skladbe Šostakoviča i Dvoraka