Filmska glazba

Pisati o glazbi gotovo da je jednako teško kao snimati film o mirisima. No što za rukom nije baš pošlo Tykweru jest našem M4ST4 kolumnistu.

Često dok tonemo u zbrkani splet vlastitih misli, kakve god one bile, tražimo neku logiku unutar razlomljenih slika koje nam se ukazuju. Treba nam nekakva nota koja će dekodirati naš trenutni osjećaj, opisati trnce izazvane nekim vanjskim faktorom. Tražimo zvuk koji će naš um u potpunosti voditi svojim sredstvima, bez ikakve umiješanosti razuma ili volje. Samo vijugava staza sastavljena od nota određene visine, matematički zbroj za koji napokon možemo reći da je uspio vratiti neki davni trenutak, suzu ili osmijeh. Za glazbu kažu da je savršena umjetnost, a budući da je čovjek s godinama postao biće koje vrlo rijetko stvara invenciju čisto iz ljubavi prema svojoj rasi, ona nam se čini kao svojevrsno opravdanje za sve ono što smo stvorili, a do sada nam nije dalo nikakvu praktičnu korist.

Filmska glazba oduvijek je izazov za mnoge skladatelje jer mora sadržavati istovremeno i umjetničku, kao i filmsku viziju. Nit priče mora se raspoznati već u prvim taktovima, dozivajući već otprije poznate osjećaje. Pravi skladatelj nije samo umjetnik već i inovator koji pogađa u pravu žicu na mjestima koja to zahtijevaju, na način koji još nije iskušan. Također, taj svojevrsni izumitelj mora biti univerzalan, zapisati momente koji će utjecati ako ne na sve slušatelje jednako, onda barem na sličnoj emotivnoj razini.

Kako uopće opisati scenu plamteće kolibice, poljupca, čovjeka koji jaše na atomskoj bombi poput kauboja dok ispod njega diše svijet koji će uskoro biti uništen (Dr. Strangelove)?

Što bi rekao Kevin Spacey aka Lex Luthor u Povratku Supermana: ''Bring it on!'' (misleći pritom na nadolazeće glazbene izazove koji leže unutar filmskih scenarija i ispituju skladateljeve mogućnosti).

Naravno, svaki žanr ima svoju skalu kojom je moguće rukovati, ali ta skala ima toliko mnogo elemenata da je nemoguće iskoristiti sve mogućnosti, sve pozicije vjerojatnosti (da se izrazim hladnim znanstvenim rječnikom). Kada bi usporedili glazbu s prirodom, a note s bojama, dobili bismo pravi odgovor na pitanje: Koliko je različitih osjećaja moguće staviti u četiri-pet minuta skladbe?

Slike i note spojene u jednu formu daju idealan eksperiment, dvosatnu dozu likova koji dišu u skladu s umjetnikovim pokretima. Najbolji taktovi uglavnom su oni najjednostavniji, oni koji s malo napora stvaraju istinski spoj svega što smo zavoljeli na filmu. Često je glazbena podloga toliko skrivena i suptilna da tek nakon nekog vremena shvatimo što smo najviše voljeli. Bilo je dovoljno jednostavno zagrebati prvotni pokrov vizualnih poslastica.



Prisjećam se idealnog primjera, filma Nova nada, Georgea Lucasa. Nema sumnje, Vader je bio zakon, Han Solo zabavan, a Luke Skywalker dovoljno iskren i dobar, ali scena u kojoj se skupilo sve što označava ovaj film, ovaj serijal općenito, upravo je ona s najboljim dijelom glazbenog menija. Luke Skywalker gleda u zalazak dvaju tatooinskih sunaca, njegov pogled seže daleko iznad njegovih trenutnih mogućnosti. On je samo obični priprosti seljak bez ikakvih mogućnosti za promjenu, za prekid monotonije. Žarkocrvena boja obojila je scenu spektakularnim tonovima, a ono što nam uistinu daje nadu jest melodija oscarovca Johna Williamsa.

Ne tako davno, ove godine zapravo, priznanje u obliku zlatnog kipića Oscara za doprinos sedmoj umjetnosti dobio je i legendarni Enio Morricone, skladatelj za kojeg uglavnom vezujemo film Dobar, loš, zao i njegovu nezaboravnu melodiju. Osim dvaju spomenutih skladatelja, valja spomenuti i druge velikane današnjice. U zadnje vrijeme Hans Zimmer je često spominjano ime, dijelom zbog svoje prepoznatljive glazbene teme za popularne Pirate s Kariba. Naravno, Zimmer je stvorio i izvrsni score za najnoviju reinkarnaciju Viteza Tame, melodiju koja se razvijala kroz čitav film u jednakim, epskim proporcijama koje najavljuju daljnji razvoj teme u nastavku koji će izaći 2008. Uz bok Zimmeru mogao bi lako stati i James Newton Howard, čovjek koji je blisko surađivao sa spomenutim Hansom na Batmanu, ali i na novijem izdanju King Konga, u režiji Petera 'LOTR' Jacksona. Dalje slijedi Howard Shore koji je rad ukrstio s velikanima poput Scorsesea, Cronenberga i Finchera. Angelo Badalamenti, vječni partner neponovljivog Davida Lyncha i njegovi mračni, ali privlačni tonovi…

Mnogi redatelji današnjice sami kreiraju izgled svojih soundtrackova, kao na primjer filmski znalac Quentin Tarantino (vrhunski odrađen posao na Kill Billu te Death Proofu). Stanley Kubrick slovio je kao majstor kamere podjednako kao i epsko-melodiozne konstrukcije. Njegova primjena klasičnih skladbi na ključnim scenama rezultirala je svojevrsnim krivim raspoznavanjem filmskog i glazbenog svijeta. Mnogi će tako 2001. Odiseju u svemiru i legendarnu scenu obilaska broda oko svemirske postaje označiti kao obilježje za "Lijepi plavi Dunav", prije nego njegova stvaratelja – Johanna Straussa. Također, Odiseja je prvi film koji je upotrijebio glazbu kao samostalni narativni element.



Od profesionalaca, kako da dalje ne spomenem vlastitog miljenika, Dannya Elfmana? Potonji je stvorio glazbene teme za dva nastavka Batmana, Tima Burtona, ali i legendarni animirani serijal The Simpsons koji ove godine dobiva i svoj prvi dugometražni film. Kada vam netko spomene ovu poznatu žutu obitelj, najprije se sjetite nekoliko stvari, a osim Homera zasigurno bi u sebi ponovili i početne note uvodne špice: "The Simpsooons…" Zaboga, nismo violine, a kamoli kompleksni Elfmanov orkestar ženskih glasova, ali sama činjenica da smo u mogućnosti "odsvirati" springfieldsku temu svojim primitivnim glasovnim mogućnostima daje nam dokaz kako je glazba jedno veoma moćno sredstvo komuniciranja s običnim gledateljem-namjernikom. Zapravo, toliko je prkosno nevidljiva, a opet nevjerojatno snažna da bismo se trebali zapitati kako bismo uopće živjeli uz filmove bez glazbe?



Terminator II, scena sa zapaljenim dječjim igralištem i gorućim konjićima?

Aliens, i James Hornerovi napeti taktovi?

Čarobnjak iz Oza bez duge?

Rekvijem za snove bez "Lux aeterne"?

Zaboravite da sam uopće spomenuo tu užasnu ideju, ubacite svoj omiljeni DVD i odgledajte još jednom tu prokletu scenu koju znate već napamet. Znate zašto ju volite, zar ne?

Ili da završim na nekoj višoj razini… Ako je glazba savršena umjetnost, što je onda film, koji sadrži oba medija: glazbeni dodir i filmsku priču?