FOTO: Živi i mrtvi - antiratni manifest

Prvi dugometražni film Kristijana Milića otkriva darovitog redatelja koji zna posao. Još da nađe pametne financijere...

Dvije usporedne priče smještene u nemirno bosanskohercegovačko okružje 20. stoljeća. Priče ilustriraju svu morbidnost i bolest ratovanja, kako onog davnog 1943. tako i ovog ne tako davnog 1993. godine.

Tako glasi sinopsis filma 'Živi i mrtvi' redatelja Kristijana Milića nastalog po istoimenom romanu Josipa Mlakića kojeg je 2002. godine VBZ proglasio najboljim, što je autoru donijelo nemalih 100 tisuća kuna. Mlakiću se ideja o ekranizaciji njegova djela očito svidjela jer je i autor scenarija filma.

Film je svoju SVEČANU PREMIJERU imao u zagrebačkom CineStaru, što je okupilo političku vrhušku i kremu društva.

'Živi i mrtvi' su tijekom svojeg nastanka prošli kroz sito i rešeto, a razne financijske peripetije obilježile su cijelo snimanje, da bi film na kraju bio snimljen u hrvatskoj i bosanskohercegovačkoj produkciji. Osobno nikada nisam vidio film kojeg je financiralo toliko različitih izvora, što odmah nije mirisalo na dobro. Ali, o lošim stvarima kasnije.

Zaslužena nagrada

Najprije o onom dobrom. Milić je ovim filmom dokazao da je itekako sposoban snimiti dugometražni film te da hrvatske nagrade za filmove ponekad imaju smisla. Naime, 'Živi i mrtvi' nagrađeni su u Puli sa osam nagrada, uključujući i Zlatnu arenu za najbolji film te nagradu za najboljeg redatelja. Milić je, što ubrzo po početku filma postane očito, svoju nagradu sasvim pošteno zaradio. Radnja koja prati dvije relativno nepovezane priče o vojnicima koji se na istoj lokaciji bore u dva rata niti u jednom trenutku ne gubi konciznost, što je pothvat koji mnogim redateljima ne bi prošao za rukom. Priča u početku prati zbivanja na ratištu u Bosni, a Milić nam nakon desetak minuta samo suptilnim mijenjanjem boje odmah daje do znanja kako se radnja prebacila pedeset godina u prošlost. Upravo to izbjegavanje kompliciranja vjerojatno je onaj ključni faktor koji omogućava lako praćenje dviju radnji od kojih svaka zahtjeva svoju količinu pažnje. Znate kakvi su ratni filmovi, treba stalno pamtiti tko je poginuo, kako, zašto, gdje smo ono stali... Sve te nedaće Milić rješava u cugu i pruža doista zavidno izveden mozaik sukoba na ovim prostorima, pravi antiratni manifest natopljen ljudskom glupošću.

Skrpani kraj

A onda stvari u posljednjoj trećini odu, kako bi u filmu rekli, 'u tri pi*ke materine'. Financijski problemi ozbiljno su naštetili kvaliteti filma u njegovoj posljednjoj etapi. Gotovo je bolno gledati kako predivno slagana priča odlazi u vjetar zato što se nije moglo naći više love za nešto bolje efekte, ponovljena snimanja, maske i slične gluposti koje svi svjetski redatelji Milićeva kalibra smatraju pod normalno. Svi se trude sakriti nedostatke filma, neka od rješenja su zapravo ingeniozna, a najzorniji primjer je scena u kojoj se ukleto groblje napuni duhovima ratnika iz svih razdoblja. Ukoliko vam je posao primjećivati te stvari, a meni jest, onda vam je jasno kako se zapravo radi o relativno malo ljudi, ali ta je činjenica sakrivena pametnom kamerom i kadriranjem, tako da na trenutke doista izgleda kako je ljudi na platnu barem tri puta više. Ali, neke se stvari nisu mogle sakriti. Završna pucnjava na groblju nasumična je, besmislena ( ne besmislena u smislu kritike rata, već filmski loše izvedena) i antiklimaktična. Posve je jasno da, s obzirom kako je kvalitetno izveden ostatak filma, je najveći problem bio u novcu. Tu nam je teoriju potvrdio i sam Milić, koji je naveo financiranje kao najveći problem cijelog projekta.

Nedorečeni likovi

Ne znamo koliko su se financijski problemi preslikali na samu ekranizaciju, ali problema ima i u likovima koje pratimo. Kako nemamo naviku otkrivati radnju filma reći ćemo samo kako neki od likova jednostavno nisu dovoljno dobro razrađeni. Tipičan primjer je jedan od likova za kojeg nas cijeli film uvjeravaju kako je prava vojničina, da bi onda neobjašnjivo pred sam kraj filma počeo razmišljati o samoubojstvu. Ovdje nije riječ o uključivanju gledatelja u radnju i samostalnom donošenju zaključaka, već o nedostatku onih nekoliko scena koji bi nam tijekom radnje suptilno dale do znanja koliko je dotični zapravo, opet citiramo film, 'u ku*cu'. Paradoksalno, neki od likova izvedeni su odlično, pa tako Masni s početka filma u nekoliko minuta odlično iscrtava lik čovjeka kojem je puna kapa svega, ali zbog rata nema kamo. Takvih glumačkih bravura ima tijekom cijelog filma i pravi su gušt za gledati.

'Živi i mrtvi' je odličan hrvatski film, a Milić redatelj koji zaslužuje svoje mjesto među najboljima. 'Živi i mrtvi' je također film koji pokazuje kako nedostatak financija može brutalno narušiti fino građenu strukturu i bitno spustiti kvalitetu filma.

Ukoliko možete, pogledajte ovaj film, jer i ovakav kakav je može lijevom rukom parirati 'Ranama' ili 'Lepa sela lepo gore'. Problem je u tome što je ovo trebala i mogla biti nova 'Ničija zemlja'.