Gabi Delgado i Robert Görl : Nitko nam ne može uzeti pravo na provokaciju

Preksinoćnji nastup düsseldorfskog elektro-punk dua “Deutsch-Amerikanische Freundschaft” za nekadašnje je mračnjake iz zagrebačke “Jabuke” stigao trideset godina kasno. No, kada ih već nije bilo moguće gledati u vrijeme kada su svojim hipnotičkim ritmovima (koji ih upisuju među rodonačelnike elektro scene) bacali u trans za kakav nekada nisu trebale raznorazne tablete, a puritance diljem Europe bacali u očaj spominjanjem zabranjenih likova – ponajprije pjesmom “Der Mussolini” – obljetnički nastup ovoga vikenda u Močvari pokazao se sasvim solidnim nadomjestkom.

 Na internetu nećete baš lako naći intervjue u kojima pjevač Gabi Delgado i bubnjar Robert Görl priznaju da je u svemu bilo dosta namjerne provokacije, pa je utoliko ovaj razgovor s njima dvojicom postao iznenađujuće otvoren.

 Robert: Da, čuli smo priče o tome da su organizatori glazbenih slušaonica morali zbog nas ići na policiju, prevoditi tekstove...

 Gabi: Tako je bilo posvuda u zemljama Istočnog bloka, ali i na Zapadu. Na primjer, “Mussolini” je bio zabranjen u Njemačkoj.

 Što god govorili u intervjuima, teško mogu povjerovati da niste svjesno išli na kontroverzu i provokaciju.

 Gabi: To je istina. “Der Mussolini” je pjesma o zamjenama ideologija. Koristili smo se svim simbolima koji provociraju: svastikom, križem, crvenom zvijezdom, Isusom Kristom... I htjeli smo ih ismijati stavljanjem na plesni podij. To su simboli koji definitivno provociraju. Međutim, vi imate pravo rabiti kao pojam bilo koju riječ.

 Robert: Radeći ovo, stvorili smo si puno neprijatelja, međutim, naša je glavna poruka bila u tome da imamo pravo i slobodu provocirati.

 Gabi: U Njemačkoj su govorili da nitko ne smije ni spomenuti ime Adolfa Hitlera, pa smo mi rekli: Adolf Hitler. Samo zato što to nije bilo dopušteno. Zašto bi samo spominjanje bilo koje riječi ili imena trebalo biti zabranjeno? Druga je stvar u kojem se kontekstu njih spominje, ali samo riječi kao riječi morali biste smjeti upotrebljavati bez ikakvih granica.

 Robert: Treba imati na umu da je to neko prošlo vrijeme, mi smo nove generacije. Ne kažem da te stvari treba zaboraviti, ali prošla su vremena završila i mi imamo pravo činiti nove stvari.

 Kakav ste prizvuk željeli postići nazivom “Deutsch-Amerikanische Freundschaft”?

 Gabi: Također provokaciju. Kad god smo putovali u Istočnu Njemačku, nalazili smo parole u čast njihova prijateljstva sa Sovjetskim Savezom. Tada smo rekli: “OK, onda ćemo mi napraviti parolu u čast Zapadnog bloka jer na našoj strani ne možete čitati parole poput “Živjelo prijateljstvo Zapadne Njemačke i Amerike”, ali možete “Pij coca-colu!”. Ha, ha...

 Kada ste i zašto zaključili da ne želite biti obični punkeri, nego prisvojiti elektroniku?

 Gabi: To smo željeli od samog početka, ali nam nije bilo moguće. Ha, ha...

 Robert: Kada smo počeli 1978., elektronička je oprema bila iznimno skupa i mi smo čekali da nam stigne oprema iz Japana koja nije bila toliko skupa. Kasnije je to postalo svima dostupno.

 Mogli ste uzeti rabljenu opremu od vaših sugrađana Kraftwerk.

 Robert: Oni su imali tu jako skupu opremu, pa je pitanje jesmo li si mogli priuštiti i njihovu rabljenu. Ha, ha... Što se zvuka tiče, mi nismo htjeli nikakav čisti elektro zvuk, nego elektroniku s, da tako kažem, ljudskim znojem. Zato su bubnjevi svirani uživo, mislim da nas to razlikuje od većine elektro grupa. To je elektronika sa znojem. Zato su danas naši koncerti identični kao prije 30 godina, imamo pjevanje i bubanj, a glazba ide s matrice. Jedina je razlika što je nekada glazba išla s kazeta, a sada s CD-a.

 Nekoliko puta ste se dosad skupljali...

 Robert: Razilazili smo se tri puta, ali obljetnica je bila sigurno dobar povod da se opet sastavimo.

 Gabi: I opet ćemo se razići. Ha, ha...