Hrvati su pritisnuti homofobijom, nikad neće u EU!

José Celso Martinez Correâ i glumac Teatra Oficine, Lucas Weglinski u intervjuu otkrivaju što misle o golotinji i sirovom mesu.

José Celso Martinez Correâ ili za prijatelje Zé Celso osnivač je uvaženog brazilskog Teatra Oficina koji će ove nedjelje na Queer festivalu u Zagrebu predstaviti "Gozbu".

Kultni redatelj i brazilska manga pokrenuo je teatar prije punih pedeset godina. Začetnik je ''tropicalije'' (brazilski kulturni pravac koji je utjecao na film, kazalište i druge umjetnosti) i ima, vjerovali ili ne, 72 godine.

Platonovo djelo ove će nedjelje Zé Celso predstaviti na daskama Teatra &TD. Izvornom rukopisu dodao je svoje stihove i načinio vlastito viđenje "Gozbe".

Kako ništa ne bi prepustio slučaju, pozvao je hrvatske glumce da se pridruže te da razodjeveni izgovaraju dijaloge na hrvatskom jeziku.

Mi pak ne želimo zamarati čitatelje s iscrpnim uvodima, pa vas puštamo da o Zé Celsu saznate više iz razgovora koji smo s njim vodili.

Osim s redateljem, donosimo razgovor s Lucasom Weglinskim, glumcem koji već tri godine djeluje u sklopu teatra.

Koji je najznačajniji uspjeh Vas i kazališta koje vodite već pola stoljeća?

Lucas Weglinski Photo Tina Grdić

Zé Celso: Predstava ''Pobuna u zaleđu'', nastala po istoimenoj knjizi Euclidesa da Cunhe, brazilskog ratnog izvjestitelja, koji ju je napisao početkom 20. stoljeća. Knjiga opisuje istinite događaje koji su se odigrali u vrijeme kada se skupina farmera borila protiv netom osnovane Brazilske Republike.

Farmeri su bili organizirani u vijeća koja je predvodio Antonio Conselheiro (port. savjetnik), i u toj je zajednici postojala sloboda ljubavi. "Ljubav je prevelika da bi smrtnici sudili o njoj", tvrdio je Conselheiro. Ova je priča opisala borbu između Federacije i manjih zajednica, koje se ni pod cijenu odrubljivanja glave nisu predale vojsci. Sam autor knjige prezirao ih je u početku, da bi poslije promijenio mišljenje.

Nakon 11. rujna, ova je knjiga prevedena na njemački jezik i predstavljena u dvije verzije (popularnu i delux, biblijskog uveza), te je postala bestseller. Razlog je tomu njen sasvim novi prijevod koji je stavljen u kontekst tada objavljenog rata terorizmu.

Njezina važnost jednaka je onoj Biblije ili Shakespeareovih djela. Ovu smo predstavu postavili u gradu iz kojeg je i potekla, Canudosu. Predstava je trajala šest noćnih sati, a nakon toga su posjetioci odlazili na trg gdje je od devet sati ujutro svirao bend.

Osjećao sam se kao da Dioniz dolazi tamo, svi su bili u ekstazi. Sati kazališnog ravea s ljudima iz cijele zemlje... Povodom toga, snimili smo DVD koji će imati španjolske i engleske titlove.

Odakle ideja za ime teatra?

Zé Celso: Ako bolje pogledate naš logotip, vidjet ćete nakovanj. Na njega stavljamo tijelo monoteizma i buržoazije koje kujemo kako bismo mu promijenili anatomiju. Želimo da prodrmaju guzicom poput Afrikanaca i južnoameričkih domorodaca. Zalažemo se za slobodnu anatomiju, spajamo glavu sa stopalima i sfinkterom u anusu.

Recite nam nešto više o ''tropicaliji'', pravcu koji ste sami kreirali.

Zé Celso: U Brazilu je trajala diktatura koja je pokušavala ugušiti kulturološku revoluciju nazvanu ''tropicalia''. Godine 1967. bili smo odašiljač ideje. Inspiracija nam je bio Oswald de Andrade koji je de facto bio zaboravljen od intelektualaca, tek mrtvi pjesnik iz 20-ih godina prošlog stoljeća. Koristili smo njegovo djelo u kojem su domoroci pojeli tijelo biskupa Sardinha koji je krenuo u Rim tražiti od pape 'bijele' europske žene kako bi se očuvala čistoća portugalskih doseljenika.

To je trenutak osnivanja antropofagije. Kanibalizam je postao način koji je Brazil iskoristio kako bi se suprostavio postkolonijalnoj kulturalnoj dominaciji. Naša je generacija počela jesti kolonijalističku kulturu koju je prerađivala i vraćala natrag u drugom obliku.

Što očekujete od zagrebačke publike?

Zé Celso: Hrvati su pritisnuti homofobijom. Baš kao što su bili pritisnuti nacizmom ili komunizmom. Hrvatska nikad neće biti dio Europske unije, gdje je većina gradonačelnika gay. Nema mjesta slobodi, sve dok se demonizira bilo koji oblik ljubavi.

Scena s predstave Teatra Oficina Photo teatroficina.com

Kao što smo spomenuli, donosimo razgovor i s mladićem iz Brazila koji u teatru glumi već pune tri godine, a do tada se bavio kinoprodukcijom.

Možete li izdvojiti najkontroverzniju predstavu koju je Teatar Oficina izvodio dosad?

Lucas Weglinski: Predstava "Roda viva" (Začarani krug) pisca Chica Boarquea. Ova je drama 1968. godine predstavljena na transgresivan način. Glumci su jeli sirovo meso s kojeg je krv prštala na publiku, a spolno su općili i s Djevicom Marijom. Predstava je igrana za vrijeme diktature. Policija i vojska neprestano su posjećivale teatar, premlaćivali su glumce. Često su ih odvodili u zatvore gdje su ih mučili, a mnogi su bili i izgnani iz zemlje. I tako svaki dan iz početka.

Koliko je V-efekt Bertolta Brechta zapravo utjecao na rad teatra?

Lucas Weglinski: Mnogo. Eto, imamo i predstavu koju smo koncipirali tako da izbjegnemo talijansku pozornicu. Dakle, naši glumci silaze među publiku. Tada ona prestaje gledati predstavu i sama postaje protagonist.

Kako opisujete razliku između golotinje u porno filmovima i one na kazališnim daskama koja je prisutna u svakoj od vaših predstava?

Lucas Weglinski: Porno je službeno smeće. Golotinja na pozornici je svetinja. Golotinja ide protiv svih percepcija i svakog konzervativizma. Ujedinjuje dušu i tijelo, daje revolucionarnu moć, bez potrebe za nečim drugim.

Koliko je golotinja važna za predstavu?

Lucas Weglinski: Veoma. Ona uklanja prepreku koja bi se mogla naći između glumca i publike. Mislimo kako sve represije bivaju kaznom za tijelo. Pravi se glumac nikada ne boji toga da će ispasti smiješan. Upravo zato golotinja u teatru nema nikakve veze s pornografijom. Tijelo nije samo seksualni instrument, ne mora biti u relaciji samo s jednom aktivnošću. Hollywoodski i porno filmovi imaju istu estetiku.

Kakva je reakcija publike na golotinju?

Lucas Weglinski: Neke se osobe iz publike uzbude, druge predstavu gledaju s gnušanjem. Pokušavamo objasniti golotinju kao normalno stanje, što ona i jest. Ona je najprirodniji i najljepši kostim koji čovjek ima.

Koliko će hrvatskih glumaca sudjelovati u predstavi koju ćete predstaviti zagrebačkoj publici?

Lucas Weglinski Photo Tina Grdić

Lucas Weglinski: Ukupno će sudjelovati trinaest glumaca iz Hrvatske. Pridružila su nam se četiri glumca iz Srbije. Sudjelovat će i zbor od šest glazbenika, a sve će popratiti jedanaest bubnjara.

Kako su hrvatski glumci prihvatili to što će na pozornici biti nagi?

Lucas Weglinski: Na prvom danu probe jednostavno smo skinuli glumca do gola. Sramio se tri minute. Nakon toga je prestao.

Recite nam nešto više o planovima, gdje ćete gostovati, što ćete izvoditi?

Lucas Weglinski: Nakon Zagreba krećemo u Grčku, gdje ćemo izvesti ''Bakhe''. Zbog koncepta antropofagije, ta drama prestaje biti grčka i postaje brazilska, domorodačka, afrička... Nakon Grčke krećemo natrag u Brazil gdje ćemo imati turneju sa šest drama koje smo igrali i prošle godine. Pored toga, povodom pola stoljeća djelovanja skupine, spremili smo predstavu pod nazivom "Cacilida!". Posvećena je Cacildi Backer, brazilskoj glumici čiji život korespondira s poviješću teatra.