Hrvatska književnost svedena na ustaše, četnike i balije

Čiča Draža Mihailović spominjaniji je čak i od Miroslava Krleže čija se "Gospoda Glembajevi" igraju na sceni Ateljea 212 u Beogradu, a čije eseje posvećene Europi izvodi Haris Pašović u Mariboru uz glumca kakav je Predrag Manojlović i glazbu grupe Leibach. No, tko to danas ima vremena i živaca za staromodnog Krležu kada je zanimljivije, a onda i medijski efektnije ljude etiketirati po četničko-ustaško-balijskom principu.

"Balije" arbitriraju poezijom

Čini se da je cijela hrvatska kultura prepuna četničkih simpatizera i apologeta, afirmatora i hvalitelja, a da ustaša skrivenih i prikrivenih u našem medijskom i umjetničkom prostoru ima koliko hoćete. A o balijama da i ne govorimo. Oni čak i arbitriraju poezijom u Hrvatskoj, granom književnosti u kojoj su Hrvati višestruki svjetski prvaci.

Cijela književničko-intelektualna divizija članova i bivših članova Hrvatskog društva pisaca ovih dana zapljuskuje svojim priopćenjima i izjavama temeljito zatrovani medijski prostor. Nekontrolirani rat priopćenjima i izjavama već je prešao iz spisateljske u likovne, glazbene, znanstvene vode. Pa apele i objave potpisuju i slikar Munir Vejzović, ali i kantautor Ibrica Jusić. I svi su, naravno, protiv govora mržnje. I, naravno, protiv pogroma pojedinaca. Ali za slobodu mišljenja i pisanja, govorenja, a onda valjda i huljenja u kojem se slobodno mogu koristiti riječi kao što su četnik, ustaša i balija. I slobodno interpretirati. Pa je nekome riječ četnik puno gora od riječi ustaša. Ili je nekome možda riječ balija veća uvreda od riječi četnik. I obratno.

Burno i u Mađarskoj

Što ovisi o tome tko vam je roditelj, gdje ste rođeni, gdje kršteni ili sunećeni. Još se sjećamo onog sudskog procesa kada je Mile Pešorda tužio Predraga Matvejevića zbog riječi taliban. Pa se najavljivalo i da će vremešni Matvejević, navodno, i u Lepoglavu, i to zbog preslobodnih talibanskih metafora. A ako se za nekoga ne smije napisati da je taliban, smije li se napisati da je četnik, ustaša ili balija? Ili njihov simpatizer? Ili, još preciznije, simpatizer reafirmacije četništva?

Doduše, medijske bure zbog novinskih tekstova nisu nikakva hrvatska posebnost. Zbog novinskih je tekstova ovih dana bilo burno i u Mađarskoj, ali i šire. Tako je više nego ugledni mađarski pijanist i dirigent Andrass Schiff otkazao sve već dogovorene nastupe u domovini jer je zbog kritiziranja medijskog zakona mađarskog premijera Viktora Orbana u medijima doživio neugodna prozivanja. Pa je spomenut u tekstu u kojem se aludira na krvave događaje iz mađarske povijesti kada su rasni i politički neprijatelji Mađarske ubijani po kratkom postupku u ime nacije.

Jugosferski sadržaj i naboj

Schiff tako neće svirati u Mađarskoj, ali će i dalje kritizirati nepopularne poteze Orbanove vlasti, koja, usput rečeno, mirno predsjeda Europskom unijom. Schiffu su upomoć odmah pritekli i autoriteti poput austrijske nobelovke Elfriede Jelinek. Umjetnice koja djeluje u zemlji koja je 2000. godine, nakon što je u saveznu vladu ušla i stranka smrtno stradalog kontroverznog političara Jörga Haidera, također bila na meti međunarodnog, i to vrlo neugodnog umjetničkog bojkota. Koji je brzo i zaboravljen i stavljen pod tepih. Sve zemlje, normalno, imaju pravo na javne polemike, no ova hrvatska najnovija, koja od početka ima pravi regionalni, pa čak i jugosferski sadržaj i naboj, ostat će upamćena kao jedna od najprljavijih i najmračnijih.

Polemika u kojoj su se i pisci i književnici umjesto ljepotom i bogatstvom majčinskog jezika svađali riječima koje su oštre poput četničkih ili ustaških noževa.