In memoriam: Claude Chabrol (24.6.1930. - 12.9.2010.)

U prvih sedamdesetak stranica svoje knjige 'Everything is Cinema: The Working Life of Jean-Luc Godard', Richard Brody, urednik i filmski kritičar tjednika The New Yorker, opisuje parišku političku i kulturnu scenu druge polovice četrdesetih i najveći dio pedesetih godina prošlog stoljeća. Pričom o Godardovom odrastanju u imućnoj obitelji, prilikama u filmskoj industriji u postratnoj Francuskoj, Sartreovom pozicioniranju kao svojevrsnog gurua objavljivanjem mu klasičnog djela 'Bitak i ništavilo' (1943.), poziciji kojoj znatno pridonosi i njegova uloga (uz rano preminulog Mauricea Merleau-Pontyja) u iniciranju znamenitog časopisa Les Temps modernes i, konačno, ništa manje zanimljivim anegdotama vezanim uz Letristički pokret Isidorea Isoua, Brody svog čitatelja upoznaje s ozračjem koje će iznjedriti francuski Novi Val, najvažniji pravac u poslijeratnom svjetskom filmu. Okupljeni oko kultnog pariškog časopisa Cahiers du Cinema i njegovog glavnog urednika Andréa Bazina, skupina mladića u društvu nešto starijeg Mauricea Schérera, u filmskim krugovima poznatiji kao Eric Rohmer, najširim kulturnim krugovima otkrivaju autorske genije Alfreda Hitchcocka, Howarda Hawksa, Johna Forda i Nicholasa Raya, samo da nabrojimo neke, te u isto vrijeme atakiraju na, po njima, pripadnike francuske 'scenarističke' kinematografije (le cinéma d'adaptation), Jeana Aurenchea, Pierrea Bosta i Claudea Autant-Laru. Buntovničkoj skupini budućih sineasta, uz Jean-Luca Godarda, Françoisa Truffauta, Jacquesa Rivettea i već spomenutog Rohmera, pripada i od jučer preminuli Claude Chabrol.

Stéphane Audran i Michel Bouquet u filmu 'Nevjerna žena' (1969.)

Kao i ostatak Bazinove 'djece', Chabrol je gorljivi zagovornik autorskog filma, čovjek čije znanje o filmu, po riječima od siječnja mjeseca ove godine također preminulog Rohmera, nadmašuje samo ono bliskog mu kolege i prijatelja Rivettea. Dok Godard, među inima, ponajviše slavi Hawksa i posebice Raya, Truffaut Jeana Renoira, deset godina mlađeg Jeana Vigoa i Hitchcocka, a Rivette Mizoguchija, Chabrol svoje primarne uzore pronalazi u Fritzu Langu i britansko-američkom majstoru filmske napetosti. Od njih će Chabrol preuzeti vjeru u moć filmske priče, retoričku i, u slučaju bečkog filmskog praktičara s monoklom, gotovo matematičku preciznost režijskog izričaja. U prilog navedenoj tezi ide i Chabrolova krajnje iskrena ispovijest o poteškoćama koje je imao otvoreno kopirajući Langov métier tijekom rada na kratkometražnoj inačici najboljeg zvučnog filma iz faze svjetskog predraća, klasičnog 'M' (1931.). Svoje filmofilske opsesije Chabrol prenosi i u vlastite mu filmove. Među istima brojni povjesničari filma izdvajaju 'Naivne djevojke' ('Les bonnes femmes', 1960.), režijsku bravuru o četiri mlade Parižanke i tragičnom svršetku najpovučenije među njima u rukama naoko bezazlenog motociklista, niz filmova sa Chabrolovom bivšom suprugom Stéphane Audran od kojih fokalizatorski ingeniozna 'Nevjerna žena' ('La femme infidèle', 1969.) i 'Mesar' ('Le boucher', 1970.), Francuzov ultimativan spoj trilera i melodrame, i danas slove kao neka od najznačajnijih filmskih ostvarenja 1960-tih.

Sandrine Bonnaire i Isabelle Huppert u filmu 'Ceremonija' (1995.)

Nakon ništa manje hiperproduktivnih 1970-tih i 80-tih, po čemu Chabrol niti najmanje ne zaostaje za Rainerom Wernerom Fassbinderom (1946.-1982.) i još uvijek aktivnim Woodyjem Allenom, novovalovac se na velika vrata vraća svojim vjerojatno najboljim filmom, 'Ceremonijom' ('La cérémonie', 1995.), u kojemu za ubojiti ženski par spaja dvije velike glumice, Isabelle Huppert i Sandrine Bonnaire. U priči o disleksičnoj služavki Sophie (Bonnaire) i njenom prijateljstvu s poštanskom službenicom kriminalne prošlosti po imenu Jeanne (Huppert), zasnovanoj na romanu 'A Judgement in Stone' britanske spisateljice Ruth Rendell, Chabrol se, po tko zna koji put, bavi buržujskim slojem društva. Međutim, dihotomiju 'Ceremonije', kao što bi se to pogrešno moglo iščitati, nipošto ne čini sukob klasnih, već racionalnih (obitelj) i iracionalnih opreka (Sophie/Jeanne), opreka čijim će glavama platiti aristokratski bračni par Lelievre (Jean-Pierre Cassel, Jacqueline Bisset) i njihovo dvoje djece. U maestralnoj režijskoj anticipaciji krvave završnice (začudni skokovi u pozicijama kamere, 'prazan hod' i svojevrsna autonomija potonje, kao i suptilno pozicioniranje budućih žrtava u poze u kojima ih zatičemo nakon masakra), Chabrol još jednom dokazuje svu veličinu talenta i zanatskog umijeća, u kojemu mu je teško pronaći premca u suvremenom filmu.

Odlaskom trećeg mušketira iz novovalnog kvinteta (prvi ugledno filmsko društvo 1984. zauvijek napušta Truffaut), svjetski je film, bez obzira na pozne filmaševe godine, izgubio mnogo. Usprkos tomu, Chabrol je svojim brojnim, antologijskim filmovima već odavno ostvario ideal Jean-Pierrea Melvillea o besmrtnosti. Riječ je o idealu nedostižnom za najveći broj današnjih filmaša.