InMusic sigurno grabi ka tituli jedine ljetne glazbene svetkovine

Svaki festival koji drži do sebe ne smije zanemariti lokalne heroje, čak ni onda kada je scena tako slaba da već godinama ne može iznjedriti novi rock bend kalibra većeg od kapaciteta Kseta. Ipak, nikad se ne zna – velikogoričke družina 'Ne znam kak se zovu, al frajer mi je susjed' očito briljira u odabiru imena za bend, no hoće li njihova mješavina punka i brzopoteznog hard-rocka zapaliti jarunsku publiku, čut će se uskoro.

Do tada, znamo tko doista hoće: TBF i Kawasaki 3P nultog dana, a Bambi Molesters prvog "služebnog", u utorak. Budući da se nitko ne može sjetiti kada su sisački surf-rockeri održali slab nastup, nema razloga za brigu, posebice respektirajući činjenicu da su opet snimili dobar studijski album.

Popis prokušanih "domaćica" zaokružuju najveseliji od svih, Gustafi. Ako vas oni svojim istarskim tex-mexom ne uspiju pokrenuti, zovite jednu od liječničkih ekipa; nešto s vašim nogama sigurno nije u redu.

The Boss bi bio ovdje

Photo Lena Iva Švaganović

Po ne tako davnim rezultatima istraživanja besplatnog turističkog online vodiča TripAdvisor, Zagreb je – poslije Bruxellesa, a uz bok Varšavi, Zürichu i Oslu – proglašen najdosadnijim gradom u Europi. Pariz je najromantičniji, Prag najjeftiniji, a London najskuplji, ali Britanci sasvim očekivano imaju i najbolji noćni program; sve je to još preklani zaključilo oko tisuću i pol ispitanika u anketi u kojoj je hrvatska metropola tako neslavno prošla. No, ništa nije nepopravljivo – ako prosječnog glazbenog fanatika upitate za mišljenje, taj će možda zaključiti da je grad (barem ljeti) zanimljiv onoliko koliko je jak njegov glazbeni festival, ako ga uopće ima. Na nesreću, neki od već tradicionalnih lokalnih festivalskih "hramova", poput Rokaj festa, otpali su u prirodnoj selekciji koju je nametnula globalna kriza, no InMusic krupnim koracima grabi prema reputaciji jedine relevantne ljetne glazbene svetkovine na otvorenom koju može ponuditi glavni grad.

U skladu s dobrim običajima, njegovo peto izdanje, koje se od 21. do 23. lipnja održava na jarunskom jezeru, donosi za svakoga ponešto. Naoko šizofrena mješavina srednjostrujaškog popa i elektronike, indie-rocka i downtempa, trip-hopa, keltskog punka i koječega drugoga, privući će fanove raznih generacija i žanrovskih profila, premda ćemo još uvijek malo pričekati da se u headlinerskoj poziciji nađe netko od svjetskih rock and roll prvaka opće prakse (poput Springsteena, Neila Younga, Paula Wellera i sličnih) koji su redovita pojava na etabliranim festivalima tržišno atraktivnijih zemalja. Stoga ne treba biti previše strog; The Boss bi sigurno zasvirao ovdje da za to postoje uvjeti, a zasad njegovu ulogu preuzimaju izvođači nešto slabijeg kalibra. Prije tri godine zabavio nas je Iggy Pop s reformiranim Stoogesima, a ovih će dana pred vojskom poklonika osvanuti Billy Idol, preživjeli punker iz grupe Generation X koji se vremenom transformirao u MTV-ovsku ikonu "eighties generacije". Danas je od njega sušno očekivati čudesne kreativne domašaje, ali nema sumnje da 55-godišnji dečko još uvijek ima zabavljačkog potencijala; ako oni i leže u prašnjavim hitovima poput "Dancing With Myself" i "Eyes Without A Face", to bolje. Nostalgija je već dugo najunosnija grana biznisa.

Miljenici Massive Attack Zvijezde nultog dana su Alice In Chains, američki grunge-teškaši iz Seattlea i možda najmračnija ekipa iz elitnog društva koje su početkom devedesetih činili Nirvana, Pearl Jam i Soundgarden. Njihov originalni pjevač Layne Staley preminuo je od ubojite mješavine heroina i kokaina davne 2002., no postava s novim prednjim čovjekom, Williamom DuVallom, funkcionira iznenađujuće vitalno. U to se mogao uvjeriti svatko tko je čuo posljednji album Black Gives Way To Blue, čiji će najbolji dijelovi, uz klasične stvari s albuma poput Dirt, zasigurno oživiti slavne dane "sjevernoameričke rock eksplozije".

Napokon imamo Amerikance

Photo Lena Iva Švaganović

Stari prigovori da festivalu nedostaju američki izvođači otklonjeni su s dva izvrsna predstavnika tamošnjeg undergrounda. Doduše, The Flaming Lips kao možda najkvalitetniji gosti ovogodišnjeg InMusic festivala, već su dugo dio globalnog mainstreama – premda ne na onaj jeftin, ofucani način. Albumi su im intrigantni čak i kad (kao u nedavnom slučaju) rekonstruiraju kompletan "Dark Side Of The Moon" Pink Floyda, a nastupi imaju nešto od autentične uvrnutosti koja se ne sreće svaki dan. Odličan kanadski kolektiv Broken Social Scene predstavljat će boje prvoligaškog indie-rocka s Novog kontinenta, no za lokalne trendsetere ovogodišnji line-up bit će najatraktivniji kad na glavni stage istrči Njujorčanin James Murphy, motor electro-punkerskog projekta LCD Soundsystem.

Tu su i Audio Bullys, te !!! (Chk Chk Chk), u čijoj se glazbi miješaju punk, funk i pop, garantirajući "plesni moment" kao jednu od ključnih poluga svakog masovnog glazbenog happeninga. S mirnije strane stilskog spektra stiže Morcheeba s originalnom pjevačicom Sky Edwards koja se vratila starom jatu te stari miljenici hrvatske publike, bristolski veterani Massive Attack koji na glavnom stageu zaključuju priču u srijedu – drugog, finalnog dana. Premda ovogodišnji line-up ostaje bez svoje uobičajene world-music karike (lani je tu ulogu preuzela malijska zvijezda Rokia Traore), izvođači poput Flogging Molly sa svojom irskom varijantom "etno-punka" te domaći (ili ex-domaći) favoriti tipa Dubioza kolektiv, trebali bi donekle utažiti "egzotične" apetite koji uvijek bujaju u redovima zagrebačkih poklonika. Naravno, svaki festival koji se pokušava etablirati u tržišno manje isplativim zakucima kao što je hrvatski, nije ništa drugo nego umjetnost mogućeg.