Kad Bob Dylan pjeva riječi su suvišne

Ako je bilo zbunjenih nakon koncerta Boba Dylana u Varaždinu prije dvije godine, to nije trebao biti slučaj nakon nastupa na zagrebačkoj Šalati u ponedjeljak navečer.

Namjerno se kaže zbunjenih umjesto razočaranih jer imati pogrešna očekivanja od umjetnika poput Dylana ide na ruku onih koji ne znaju u kakvoj se fazi on nalazi već skoro dva desetljeća, otkako je krenuo u neformalnu tzv. Turneju bez kraja.

U redu, kiša i hladnoća su u Varaždinu činili svoje, a ni Dylan nije djelovao pretjerano raspoložen, ali u glazbenom smislu nudio je itekako uzbudljivu večer. Danas vjerojatno i nešto više, svakako je djelovao vedrije, ali opet duboko u svom filmu prigušene, ali izuzetno rafinirane delicije za dušu.

Photo javno165

Ako se najveći događaji odvijaju u samim ljudima, a ne izvan njih – a mnogi će se složiti s tom tezom - onda definitivno svijet još uvijek nema jačeg izvođača za unutrašnje podražaje od Dylana, kojemu stadionski, odnosno otvoreni prostori možda doista mogu biti hendikep.

Ni jednom se riječi nije obratio publici

Dylanova introvertirana mješavina najbazičnijeg rocka, rhythm i bluesa, započela je s "Leopard-Skin Pill-Box Hat" i trajala oko dva sata; za kraj službenog dijela odsvirao je "Ballad Of A Thin Man", a potom za bis "Like A Rolling Stone" i "All Along The Watchtower".

Popis pjesama mogao je biti i neki posve drugi, dojam bi bio identičan. Pa čak i da je išao na varijantu "best of", što kod njega već desetljećima nije slučaj, ako je ikada bio, ioanko su neke pjesme dovedene do ruba prepoznatljivosti.

Kod njega je tako svejedno izvodi li megahit "Like A Rolling Stone" ili "Desolation Row" pjeva u stilu dječje brojalice, sve se postiže atmosferom bazičnog rockerskog štimunga s plutanjima u nadrealno.

Sve do samoga kraja, kada je predstavio članove benda, Dylan se nije, što će mu čistunci zamjeriti, ni jednom rječju obratio publici. Čemu to? Kada je on na sceni riječi su, osim u stihovima, suvišne.