Kad smrt postane potrošena tema

Jedan od najjačih začina kriminalističkog romana, barem onakvog kakvog smo znali do prije dva desetljeća, bila je stravična smrt.

Kad smrt postane potrošena tema

Sama smrt u književnosti, ma koliko krvoločna bila, više nas ne može iznenaditi. Vidjeli smo sve: i trovanja, i iznutrice, i masovne masakre … Ostaje na povijesnim krimićima da spase stvar.

Svaki književni žanr ima svoje uspone i padove, nema tu ničega novog (čita li još tko danas epove?), o tome su nas učili u školama. Ali, po prvi puta i sami možemo svjedočiti krizi jednog žanra – kriminalističkog romana. On je stavljen pred izbor – ili će se mijenjati ili će propasti. Novija književna djela na tom području pokazuju kako je odluka pala, pojavljuje se nova podvrsta – povijesni kriminalistički roman.

Iznutrice na sto načina

Jedan od najjačih začina kriminalističkog romana (barem onakvog kakvog smo znali do prije dva desetljeća) bila je stravična smrt – ona je tjerala čitatelja da se grozi brutalnih ubojstava, suosjeća sa žrtvom, gori od želje za hvatanjem i kažnjavanjem ubojice. To je ono što ga je tjeralo da čita do kraja, ma koliko roman bio loš. S vremenom su ubojstva bila sve strašnija i, božemeprosti, kreativnija, a čitateljev prag tolerancije na količinu krvi je rastao. Tijela su bila spaljivana, rezana, mrcvarena, zakopana živa, izgladnjivana do smrti, a apetiti čitateljstva su rasli i rasli.

Kako sve ima svoje granice, tako su i iscrpljene sve varijacije komadanja i kasapljena ljudskog tijela. Tu više nije ostalo prostora za stravu i zgražavanje. Prostor manevriranja kriminalističkog pisca je sveden na minimum. Tome je pripomogao i razvoj biološko–kemijske i forenzičke znanosti koja je uvela gotovo znanstveni diskurs u popularne romane i tv-serije. Sada ste mogli sa znanstvenom preciznošću vidjeti što se događa kada metak pogodi žuč, a njen sadržaj se razlije po ljudskoj utrobi. S vremenom smo čak i to prerasli.

U svemu tome je smrt ostala kao puka figura na (šahovskoj) ravnoj ploči po kojoj se razmještaju elementi koji čine neku priču. Ona je stavljena u isti koš kao jutarnje pišanje glavnog lika – bez emocija, zgražavanja, čuđenja, sasvim obična pojava. Kraj se zna, smrt je obična i neizbježna, pa prema tome i nezanimljiva. Ostaje jedino pratiti put kojim će se doći do već poznatog kraja. Tako se postepeno razvila, a uskoro i iscrpila tehnika razotkrivanja tragova, slaganja slagalice. Tek je neke pojedince spasila ekranizacija njihovog romana (je li itko čitao Ludluma dok nije snimljen Bourneov identitet?)

Preostaje jedino mijenjati kontekst

Da, jedino kontekst, jer su sve druge mogućnosti istrošene. Čiju još pažnju i emocije dotiče opis prostrijeljene ili ubodne smrtonosne rane, ma koliko opis bio detaljan? Tu nastupa nova ekipa pisaca koji spašavaju situaciju u zadnji tren: Akunin, Somoza, Roberts i Jacq. Njihovi romani su ih uspjeli u kratkom roku izdvojiti iz silne količine bezličnih kriminalističkih romana i lansirati ih na vrhove ljestvica s najvećom prodanosti. A jedino što su napravili jest – smjestili smrt i zaplet u povijesni kontekst.

John Madox Roberts je autor serije krimića od kojih je samo jedan preveden (serija se zove SPQR, a dotični roman Kraljev gambit), a radnja je smještena u antički Rim. Kao akteri se pojavljuju i neke povijesne ličnosti, što cijelu stvar čini još zanimljivijom. Boris Akunin ima nekoliko prevedenih romana (npr. Ahilova smrt i Državni savjetnik), a njegovo područje je carska Rusija i Francuska u 17. i 18. st. Odličan krimić koji se odvija u antičkoj Grčkoj je i Spilja ideja Josea Carlosa Somoze. A genijalne zaplete Christiana Jacqa kojima je podloga drevni Egipat možemo čitati za sada samo na engleskom jeziku (u svim našim boljim knjižarama, npr. The Conspiracy of Evil, The Way of Fire – Mystery of Osiris itd.).

Naravno, ova ultra-teška književna kategorija nije za svakog pisca jer kvaliteta neće ovisiti samo o njegovo imaginaciji, nego i ozbiljnom pristupu povijesnog građi i autentičnosti. Ipak, u nabrojanim slučajevima radi se o kreativnoj, ali i povijesno čvrsto utemeljenoj prozi koja će zadovoljiti brojne čitateljske apetite – one za uživanjem, ali i one za učenjem povijesti.