Kakav bi film o Vukovaru snimili Spielberg, Tarantino ili Angelina Jolie?

Jedna od teza da Domovinski rat nikada u inozemstvu nije dobio status koji zaslužuje, da nas se često izjednačavalo s agresorom, umjesto da nas doživljavalo kao žrtvu (što se dobro vidi i na haaškim suđenjima) te da o jednoj od najvećih bitaka u Hrvatskoj nije snimljen film.

Teza je sigurno pretjerana – nisu filmovi baš tako moćno sredstvo, a uzmemo li u obzir kakvi su se filmovi ovdje snimali u devedesetim godinama prošlog stoljeća, takav film zasigurno ne bi nikome u svijetu ništa mogao prikazati i objasniti. Banalno preeksplicitan način na koji su naši filmovi općenito pronosili ili željeli pronositi “istinu o Domovinskom ratu” (“Vrijeme za...”, “Dubrovački suton”), to vani apsolutno nikoga nije i ne bi zanimalo. Veljko Bulajić ovih dana priprema film o bitki za Vukovar, pa čak kada bi postigao i djelić uspjeha “Bitke na Neretvi”, naše su šanse za “pronošenje istine” i popravljanje dojma o nama u svijetu, na koji su krucijalno utjecali politika prema ratu u Bosni i Tuđmanova isključivost, odavno propuštene.

Tri pristupa

U nekom, pak, hipotetskom svijetu sve bi moglo biti drukčije. Kao što je bilo za Bosnu, koja svom imidžu “pravih tragičara” rata na prostorima bivše Jugoslavije uvelike može pripisati uspjeh sarajevskog festivala kao najvećeg u regiji, gotovo festivala svjetskog formata, i Oscara za “Ničiju zemlju” (uza sve dužno poštovanje da je to izvanredan film). Kakav bi to film o npr. vukovarskoj bitki morao biti koji bi mogao značajnije pomaknuti predodžbe u svijetu? Naravno, visokobudžetni film nekog od značajnijih hollywoodskih autora koji imaju moć da sve što rade puni naslovne stranice u cijelom svijetu.

Znajući kako funkcionira Hollywood, postoje tri različita (redateljska) načina pristupa filmu o vukovarskoj bitki. Za nas bi svakako bio najbolji pristup kakav bi vjerojatno izabrao Steven Spielberg; klasični ratni film, s jakim scenama bitaka, u kojem bi se našle individualne sudbine. Spielberg je redatelj koji svaku temu koje se dohvati pretvori u zlato ili barem u značajan društveni događaj, a usto ima zreo filmski jezik. Za nužno izbjegavanje crno-bijele podjele na pozitivce i negativce mogao bi posegnuti za činjenicom da Srbi nisu samo napadali Vukovar nego i da je bilo i onih koji su sa svojim susjedima Hrvatima branili grad.

Otkako je Angelina Jolie postala humanitarka, a s vremenom dobila i želju režirati, ona bi od hollywoodskih A-listaša također bila vrlo pogodna za ovu temu. Njezin bi pristup vjerojatno bio više CNN-ovski (patetičan), nešto poput Winterbottomova “Velikog srca” u kojem je glumila Pakistanku koja traga za svojim mužem, a posve bi sigurno više bila zainteresirana za onu stranu stradanja koja se ticala civila, žena i djece. Društveno značenje filma bilo bi, za razliku od Spielbergovih, veće od filmskog.

Četnici vampiri

Na kraju, postoji i treća vrsta pristupa, ona koja više ide za iskazivanjem stilsko-karakternih osobina autora nego držanja činjenica. Dakako, najistaknutiji je predstavnik te vrste filmova – Quentin Tarantino. Nakon njegova pristupa filmu bilo bi vjerojatno pisama i prosvjeda braniteljskih udruga, udruga žrtava Domovinskog rata, ali u filmu bi sve frcalo od originalnosti i ekscentričnosti. Koje su moguće teme nemoguće je predvidjeti? Djeca iz vukovarske škole karatea borilačkim vještinama, praćena zvucima diskoglazbe sedamdesetih, opiru se četnicima koji su zapravo – vampiri?