Kino recenzija: Giuseppe Tornatore - Baarìa

U promotivnu svrhu svog posljednjeg filma, Giuseppe Tornatore opisuje Baarìju kao mjesto odrastanja do svoje dvadesetiosme godine. Sicilijansko podneblje je prostor za koji će Princ Don Fabrizio Salina iz Lampedusina romana 'Gepard' reći da bi ga svaka osoba trebala napustiti do svoje sedamnaeste godine života ukoliko ne želi poprimiti njezine karakteristike. Tornatoreov film svojevrstan je odgovor glavnom liku iz jednog od ključnih romana talijanske književnosti, kojeg će u čuvenom filmu Luchina Viscontija, milanskog marksista aristokratskih korijena, utjeloviti Burt Lancaster.

U autobiografskoj priči o tri naraštaja obitelji Torrenuova, Tornatore je odlučio ispričati povijest rodnog kraja, povijest u kojoj prepoznajemo mikrokozmos talijanskog društva u posljednjih stotinjak godina. Produkcijski raskošan, na čemu bi mu pozavidjele i velike holivudske produkcije, 'Baarìa' je film u kojemu se Tornatore ponovno bavi svojom već, među boljim poznavateljima mu opusa, poznatom tematskom preokupacijom, odrastanju u maloj, konzervativnoj sredini sa svim njezinim čarima i manama.

Brojne primjere oslikavanja mediteranskog podneblja i njegovih društvenih pravila možemo pronaći i u domaćim vodama, pri čemu mi prvi na pamet padaju svjetovi Miljenka Smoje u književnoj, te Lordana Zafranovića u filmskoj vrsti. Ono po čemu se Tornatore razlikuje od hrvatskog literata jest nepostojanje distance, kao i izraženije ironije koja Smojin rukopis čini krajnje anarhoidnim štivom. U usporedbi s 'praški đakom', Tornatore je, bez obzira na međusobne stilske razlike, mnogo discipliniraniji i, dodao bih, nepretenciozniji i iskreniji filmaš kada je riječ o društvenom i političkom nasljeđu vlastite mu sredine. Klasicist Tornatore je natprosječno obrazovani filmaš starog kova, filmaš kojemu imperativ pripovjedalačke preglednosti nije na prvom mjestu. Slučaj je to i s epskom 'Baarìjom'.

Giuseppe Tornatore - Baarìa

U ambicioznom pokušaju sagledavanja recentne talijanske povijesti kroz priču o članovima obitelji lijeve političke provenijencije, Tornatoreovo štivo ne uspijeva pronaći ravnotežu između dvije narativne linije, pa tako film u svojim pojedinim dionicama djeluje poprilično nefokusiranim, što, nažalost, uvelike umanjuje konačan dojam. Usprkos ovoj zamjerci, riječ je o filmu bogatom kulturalnim referencama, od Masacciovog motiva izgona Adama i Eve iz Raja pa sve do brojnih filmskih opsesija uvijek nostalgičnog Sicilijanca. Šarmu autobiografske 'Baarìje' pridonose i uvijek izražena Tornatoreova estetska crta, kao i nezaobilazni glazbeni bard - Ennio Morricone, čije glazbene dionice, usprkos zamjetljivom manirizmu, dodatno pojačavaju filmaševu nostalgičnu potragu za izgubljenim vremenom.

Ukratko, 'Baarìa' nepopravljivog filmskog romantičara svoju će, po svojoj prilici, malobrojnu publiku, u poplavi holivudskih ljetnih hitova, pronaći samo u najzagriženijim zaljubljenicima u europsku, konkretno talijansku kinematografiju. Za filmofile sklonijima perolakim filmskim notama, na vratima samo nekoliko metara udaljene dvorane kino kompleksa, zaposlenice u crnom već su otvorile vrata za uživanje u najnovijim uspješnicama Silvestera Stallonea i M. Nighta Shyamalana.