Kino recenzija: Imaginarij dr. Parnassusa, Pustolovine Adèle Blanc-Sec

Terry Gilliam: Imaginarij dr. Parnassusa (The Imaginarium of Doctor Parnassus)

Ako u današnjem filmskom svijetu postoji filmaš koji se vlastitim filmovima opire prirodi klasičnog recenzentskog teksta, prvi bi izbor predstavljao Amerikanac s britanskom putovnicom, Terry Gilliam. Kao autor krajnje ekscentričnih izdanaka suvremenog filma, od 'Vremenskih bandita' i 'Brazila', preko 'Avantura baruna Münchausena' i 'Kralja ribara', pa sve do nedavnih financijskih brodoloma od 'Braće Grimm' i 'Zemlje plime', Gilliam predstavlja antitezu klasičnom kanonu filmskoga pripovijedanja. Zaljubljenik u pomaknute svjetove Federica Fellinija, posebice u onaj čuvenog i vjerojatno najboljeg Talijanovog ostvarenja '8 & 1/2', bivši Pajtonovac svojim filmovima, u isto vrijeme, korespondira s književnim genijima magičnog realizma (Marquez i njegov roman 'Sto godina samoće' kao paradigmatski primjer). Na spomenutom tragu u domaćim se kino dvoranama pojavljuje i Gilliamov posljednji uradak, za svog autora, već poslovično maštovitog naslova.

Terry Gilliam

Priča filma, čiji scenarij supotpisuje Charles McKeown ('Brazil'), o neobičnoj galeriji likova putujućeg kazališta, na čijem se čelu nalazi Dr. Parnassus (Christopher Plummer), još je jedna Gilliamova metafilmska alegorija koja svog nabližeg srodnika, uz čuveni neorealistički film 'Cesta' s Anthonyjem Quinnom i Giuliettom Massinom, pronalazi u već spomenutom Fellinijevu remek-djelu. Samodopadljiv i dramaturški razbarušen, 'Imaginarij' zasigurno nije za svačiji ukus. Osobno, nikad nisam favorizirao Gilliamove filmove usprkos kultu kojima se najveći broj njih može podičiti, reputaciji kojoj uvelike doprinosi i glasoviti američki distributer Criterion Collection s četiri posebna DVD izdanja iz Gilliamova opusa. Usprkos svojim ingenioznim polazišnim točkama i filmaševoj stalnoj autorskoj preokupaciji - bijegom iz svijeta duboko zaronjenog u vlastiti ponor, isti su mi svojom estetikom oduvijek djelovali prenapadni, na ivici kiča, i, uz svo dužno poštovanje, u svom buntu poprilično iskarikirani i ništa manje zamorni. U tome iznimku ne predstavlja niti Gilliamov posljednji film.

Ono po čemu će 'Imaginarij dr. Parnassusa' ostati najzapamćeniji zasigurno je iznenadna smrt 29-godišnjeg Heatha Ledgera, kojeg u izmjenjenoj ulozi suicidalnoga Tonyja tijekom nastavka snimanja zamjenjuju Johnny Depp, Jude Law i Colin Farrell. Koliko je to uspjelo primamiti domaće filmofile u ovom trenutku znaju samo domaći prikazivač i distributer filma. S druge strane, autoru ovih redaka, kada je riječ o Gilliamovu opusu, i dalje ne preostaje išta nego li uživanje u monologu Jacka Lucasa o japijevskom parenju.

Luc Besson: Pustolovine Adèle Blanc-Sec (Les Aventures extraordinaires d'Adèle Blanc-Sec)

Osamdesetih godina prošlog stoljeća Luc Besson jedna je od najvažnijih figura francuske kinematografije. Raphäel Bassan, novinar uglednog filmskog časopisa La Revue de Cinéma, krajem 1980-tih smišlja sintagmu Cinéma du look, iza koje se krije filmski pravac kojeg, na svojevrsnom tragu holivudskog postklasičnog filma, krasi stilski i pripovjedački manirizam. Bassan, uz Bessona, u istu skupinu filmaša svrstava i Jean-Jacquesa Beineixa te Leosa Caraxa, filmaše koji, za razliku od glavnog protagonista ovog teksta, zanemaruju žanrovske konvencije i svoje statuse, u prvom redu, zahvaljuju visoko estetiziranim art-dramama. Neke od njih, primjerice 'Diva' i 'Betty Blue', veliki broj svojih zaljubljenika pronalaze i među brojnim domaćim filmofilima.

Louise Bourgoin kao Adèle Blanc-Sec

Nakon nekih od komercijalno najuspješnijih filmova u matičnoj mu kinematografiji ('Podzemlje', 'Veliko plavetnilo', 'Nikita'), Besson se nameće kao filmaš u kojemu brojni filmski financijeri prepoznaju priliku za velikom zaradom, što najzornije pokazuju Bessonova dva izleta na međunarodne tržište, dojmljiva kriminalistička melodrama 'Leon' i fantastični spektakl 'Peti element' s Bruceom Willisom i ondašnjom Francuzovom muzom Millom Jovovich u glavnim ulogama. Koliko je Besson ambiciozan, pokazuje i njegova inicijativa za pokretanjem filmske kompanije (Europa Corp.), koja će se, ni manje ni više, s holivudskim imperijem tući njegovim najjačim oružjem – hiperproduciranim žanrovskim razbibrigama za najšire mase.

Posljednja u nizu sličnih žanrovskih izdanaka Bessonova je adaptacija stripa 'Neobična avantura Adèle Blanc-Sec' 64-godišnjeg francuskog strip veterana Jacquesa Tardija. U priči o mladoj Parižanki i njenim nastojanjima da spasi život ekscentričnog znanstvenika Ménarda (Phillipe Nahon), te stane na kraj po sugrađane joj ubojitog pterodaktila, koji se iznenada izliježe iz 136 godina stare ljudske jajeta, Besson se odlučio suprotstaviti najezdi današnjih holivudskih strip adaptacija. Ono što Bessonov redateljski uradak izdvaja od većine potonjih izbjegavanje je pretencioznog političkog podteksta (istini za volju, film ne oskudijeva poslovičnom francuskom samozaljubljenošću), koji u kombinaciji s neospornim šarmom priče i njene glavne protagonistice (29-godišnja Louise Bourgoin), te fino doziranom ironijom na račun vlastodržaca doprinosi i više nego korektnom filmskom doživljaju. Njegov je najkvalitetniji dio treći, suptilno humanistički čin, dionica kojom film francuskog autorskog dvojca definitivno zaslužuje vaših 105 minuta pažnje.