Kino recenzija: 'Piranha', 'John Lennon: Dečko koji ne obećava'

Alexandre Aja: 'Piranha'

Braća Harvey i dvije godine mlađi mu brat Bob Weinstein zasigurno su najosebujniji producentski par suvremenog svjetskog filma. Nakon prestanka suradnje s moćnim Disneyjem, čiji čelnici 1993. preuzimaju kormilo Miramaxa (punim imenom Miramax Films), njihove matične produkcijske tvrtke, braća utemeljuju The Weinstein Company. Na tragu poslovne politike, koja promovira produkciju i distribuciju nezavisnih, ali isto tako i inozemnih filmova koja od Miramaxa, u kratkom vremenskom roku, čini jednim od najzanimljivijih modernih filmskih bastiona ('Miramax, Sundance & The Rise of Independent Cinema: Down and Dirty Pictures' Petera Biskinda kao preporuka za čitanje), Harvey i Bob 2005. utemeljuju The Weinstein Company. U moru filmova hiperaktivnih Njujorčana, debelo u šestom desetljeću života, od ovog se tjedna u hrvatskim kinima prikazuje 'Piranha', prerada glasovitog filma strave i užasa Joea Dantea s kraja 1970-tih, godinama vladavine vjerojatno najvećeg novoholivudskog majstora filmskog užasa, Johna Carpentera.

Za najnoviju verziju priče o superubojitom jatu podvodnih stvorenja, ovaj put s mjestom radnje na suncem, a potom i krvlju okupanom jezeru Victoria, Weinsteinovi angažiraju mladog francuskog filmaša Alexandra Aju, koji status za producente zahvalnog žanrovskog zanatlije osigurava komercijalno uspješnom žanrovskom preradom Cravenova kultnog klasika 'I brda imaju oči'. Rezultat suradnje solidan je žanrovski pastiš, koji bez obzira na prilično nesuvisao narativni okvir i šablonsko profiliranje filmskih protagonista, posjeduje minimum aduta za privlačenje glavne joj ciljne skupine – muške publike, uglavnom tinejdžera, željnih jeftine zabave, koja, među ostalim, uključuje galeriju mladih i ništa manje atraktivnih ženskih tijela. Prilično vulgaran, ali i ništa manje ironičan, vrhunac Ajina filma njegova je urnebesna polusatna završnica, u kojoj Francuz do apsurda dovodi vlastito sprdanje s popularnom žanrovskom franšizom i sam svjestan kako je svaki drugi pristup danom materijalu, u najmanju ruku, besmislen.

Riley Steele i Kelly Brook u filmu 'Piranha'

Iako marketinški u potpunosti legitimna, najveća je mana Ajina dvodimenzionalnog uratka prebacivanje potonjeg u trodimenzionalno filmsko iskustvo. Riječ je o, za nadati se, kratkotrajnom trendu, kojim holivudski producenti pokušavaju podebljati svoje bankovne račune, što im u slučaju ovog filma, sudeći po izvješćima sa svjetskih kino blagajni, nije uspjelo za rukom. U glavnim se ulogama filma, uz Elizabeth Shue, Vinga Rhamesa i veterana Christophera Lloyda, pojavljuju Jerry O'Connell i zanosna Kelly Brook. Za ljubitelje franšize, dobra vijest glasi da Weinsteinovi već pripremaju nastavak.

Sam Taylor-Wood: 'John Lennon: Dečko koji ne obećava'

Na ovotjednom programu novootvorenog Art Kina Metropolis upravo se pojavio dugometražni prvijenac britanske filmašice Sam Taylor-Wood, o glazbenoj pop-ikoni i lideru slavnih Beatlesa. Od 1960-tih naovamo brojni su filmaši iskazivali poštovanje četvorici liverpulskih glazbenika. Među njima posebno mjesto pripada danas 78-godišnjem Britancu Richardu Lesteru i njegovim uratcima 'A Hard Day's Night' (1964.) i 'Help' (1965.), uratcima koji potcrtavaju reputaciju megapopularna sastava kao jednog od najvećih kulturnih fenomena prošlog stoljeća. Pa ipak, film koji, istini za volju bez prisustva Lennona i društva mu, i danas izaziva pažnju kao ponajbolja posveta istima jest Zemeckisov otkvačeni prvijenac 'I Wanna Hold Your Hand'.

43-godišnja Britanka odlučila se za zanimljiv filmski uvid u lik glazbenika, čiji će život na njujorškom asfaltu okončati Redfordovim filmom 'Obični ljudi' i Salingerovim romanom 'Lovac u žitu' opsjednuti Mark David Chapman. Portretiranjem Lennonova odnosa s majkom Julijom i tetom Mimi (Kristin Scott Thomas), ključnom osobom u fazi njegova sazrijevanja, kao i prvih kontakata s budućim prijateljem i glazbenim mu partnerom, Paulom McCarthyjem, ugledna konceptualna umjetnica i fotografkinja kao da nastavlja svojevrstan britanski trend niskobudžetnih glazbenih biografija, trend koji pokreće Corbijnov portret nesretnog života Iana Curtisa u filmu 'Kontrola' (premijerno prikazan na pretprošlom izdanju Zagrebačkog filmskog festivala). Tomu u prilog svakako ide i činjenica da scenarij obaju filmova potpisuje Matt Greenhalgh. Međutim, ovdje sličnosti među navedenim filmovima završavaju.

Aaron Johnson i Anne-Marie Duff u filmu 'John Lennon: Dečko koji ne obećava'

I dok je film o nesretnom životu frontmena mančesterske post-punk grupe odavao Corbijnov emotivni angažman i vrhunski estetski doživljaj, 'Dečko koji ne obećava' u istom mu je sušta suprotnost. Usprkos svojim zanimljivijim pripovjedačkim ambicijama, film u najvećem dijelu svog trajanja djeluje prilično bljedunjavo, pritom ostavljajući dojam režijski skoro pa indiferentna spram složena odnosa mladog Lennona (Aaron Johnson) i, u ono vrijeme, dviju mu najvažnijih osoba. Uz navedenu zamjerku, pridodajmo i tek naznačen odnos glavna junaka s dvije godine mlađim McCarthyjem, što dodatno pojačava osjećaj razočaranja. U svojoj konačnici, 'Dečko koji ne obećava' jedva je korektna, jednoipolsatna razbibriga koju ćete, već sa sljedećim odlaskom u kino, najvjerojatnije zaboraviti.

Za ljubitelje Lennonova lika (i djela) prava filmska preporuka i dalje ostaje dokumentarni film 'John Lennon: Imagine' Andrewa Salta.