Kino recenzija: Roman Polanski - Pisac iz sjene

Nakon što je premijerno prikazan na ovogodišnjem izdanju Berlinskog filmskog festivala, na kojem je nagrađen u kategoriji najbolje režije, novi film Romana Polanskog 'Pisac iz sjene' ('The Ghost Writer') i više se nego stidljivo (samo jedna kopija filma!) pojavio i u domaćoj kino distribuciji. Publicitetu filma zasigurno je doprinijelo i natezanje oko izručenja Polanskog američkim vlastima zbog dobro poznatog starog seksualnog skandala s maloljetnicom Samanthom Geimer, no na sreću sklonih mu filmskih zaljubljenika, i onih koji to nisu, filmašev posljednji uradak ukazuje na činjenicu kako Polanski i u više nego poznim godinama života još uvijek ima što za reći i pokazati.

U središtu svoje priče, zasnovane na romanu 'The Ghost' Britanca Roberta Harrisa (u nikakvom srodstvu s kudikamo poznatijim prezimenjakom Thomasom, autorom kultnog romana 'Kad jaganjci utihnu'), Polanski nas upoznaje s bezimenim piscem po narudžbi (Ewan McGregor), na pragu petog desetljeća života, kojem, zahvaljujući prijateljskoj vezi, biva ponuđena prilika za stilsko dorađivanje memoara kontroverznog britanskog premijera Adama Langa (Pierce Brosnan). Tijekom suradnje s bivšim političarem, koji svoje 'umirovljeničke' dane provodi u vili na američkom priobalju, u društvu mu supruge Ruth (Olivia Williams), pisac počinje otkrivati podatke kompromitirajuće po Langa, što ga, u konačnici, dovodi u životnu opasnost.

Roman Polanski i Ewan McGregor

Prije nego što sam krenuo pogledati film, nedovoljno upoznat s njegovom narativnom okosnicom, očekivao sam pripovjedalački mnogo složeniji, zamršeniji film. Pritom sam zaboravio na činjenicu kako je Polanski filmaš koji u svojim brojnim intervjuima vezanima uz skoro pedeset godina dugu karijeru insistira na vlastitom afinitetu za poetiku klasičnog fabularnog filma. Kada se jednog dana bude remizirala karijera ovog velikana svjetskog filma, 'Pisac iz sjene' u njegovoj će filmografiji zasigurno figurirati kao jedan od najsvjetlijih primjera navedenog pripovjedačkoga izričaja.

Pripovjedačka pregledna i režijski ekonomična s ciljem gradacije i održavanja filmske napetosti, u najboljoj tradiciji najvećih majstora filmske naracije - od kojih prvo mjesto zauzima Poljakov primarni uzor – Alfred Hitchcock, faustijanska priča 'Pisca iz sjene' zrcali današnji anglosaksonski (ali usuđujem se reći i širi) politički svijet, što ne krije niti sam autor romana. Tako Harris u Brosnanovom liku palog britanskog premijera razotkriva sve frustracije nekad obećavajućim izdankom britanske Laburističke stranke, političara čije i više nego otvoreno koketiranje s Bushovom administarcijom po pitanjima vanjske politike, posebice one na Bliskom Istoku, postaje njegovim najvećim grijehom.

Prepoznavši u političkom trileru Roberta Harrisa svoje stare autorske preokupacije, od teme paranoje, dominacije i moći, Polanski je isporučio film čije izvanserijsko zanatsko umijeće plijeni u svakom trenutku njegovog trajanja. U isto vrijeme, riječ je o filmu koji će zahvaljujući tom istom umijeću vlastite zaljubljenike pronaći među manje zahtjevnim, ali isto tako i među onim profinjenijim filmofilima. Priznat ćete, s takvim se filmovima u posljednje vrijeme ne susrećete često.