Književna kritika: Irena Rašeta - Cabrón

Dugogodišnja urednica NOSF portala, prevoditeljica, urednica, profesorica španjolskog, organizatorica Sferakona, spisateljica i tko zna što sve još – Irena Rašeta, prošle je godine objavila zbirku priča Cabrón (šp. kopile, kurvin sin, gad) u kojoj je okupila svoje radove. Mogli ste na njih naletjeti i ranije, ali samo ukoliko ste se kretali u 'posvećenim' krugovima, tj. ako ste pratili žanrovske web-stranice, konvencijske zbirke i slična okupljališta autora koji već dugi niz godina uspješno izbjegavaju biti proglašeni mainstreamom. Što se tiče opskurnosti same knjige, nije puno bolja stvar ni s 'Cabrónom' koji je objavljen pod okriljem udruge SFera te je, shodno tome, doživio i adekvatnu medijsku pozornost (premda je autorica, što je eto presedan u hrvatskoj književnosti, organizirala blog turneju za promociju knjige. Blog turneja je imala još jednog protagonista i to Ivanu Horvatinčić i njen roman 'Pegazari'). No, kako to obično biva, skrivena djela puno su bolja od onih razvikanih. Uz ogradu kako se to ne primjenjuje u potpunosti na zbirku Cabrón.

     Nije to ništa novo kada je riječ o zbirkama priča, pogotovo onda kad su priče pisane tijekom dužeg razdoblja i bez namjere da nekad završe ukoričene unutar istih korica – pa se tako i kod Rašete mogu zamijetiti oscilacije u kvaliteti. Od izrazito loših (pri čemu je 'lošost' uglavnom tehničke prirode – slaba struktura, repetitivni ulomci, izravne pripovjedačke intervencije u tekst i priču, nespretni objasnidbeni paragrafi itd.) do izrazito dobrih (poput naslovne priče 'Cabrón' i 'Život znači raj'). Cjelina kao takva stoga je skup proturječnih signala koji ukazuju na to kako je autorica talentirana spisateljica koja još uvijek mora napisati 'konkretnije' djelo.

  Depresivna budućnost i nada u bolje sutra 

 

Zbirka je, uvjetno rečeno, podijeljena na četiri ciklusa i premda u njima dolazi do promjene ambijenta, motiva i izraza, osnovni ton, prisutan kroz čitavu zbirku, relativno je lako uočljiv i do određene mjere šabloniziran. Riječ je, naime, o zajedničkoj niti svih autora u posljednjih nekoliko dekada koji su se, na ovaj ili onaj način, dotakli pripovijedanja o budućnosti. Irena Rašeta ne piše hard SF i ne zanimaju je previše tehničke mogućnosti postojanja ovoga ili onoga. Štoviše, moglo bi se reći kako se u slučaju 'Cabróna' onaj science dio iz SF, može mirne duše zamijeniti sa speculative. Rašetu zanimaju ideje i njihove posljedice te je stoga bliža piscima poput Huxleya, Mievilla, Marquesa ili Ursule LeGuin, nego piscima poput Clarkea, Kima Stanleyja Robinsona, ili Georgea Egana. Utoliko je daleko bliža sentimentu šire publike koju znanstveni jezik 'tvrde znanstvene fantastike' uglavnom odbija na prvu loptu. Ideja o budućnosti, koju Rašeta dijeli sa čitavim nizom autora tog, nazovimo ga pravca, u osnovi je kafkijanskog karaktera. Depresija, samoća, pustoš, represija i potraga za ljubavi neki su od karakterisitčnih motiva ovog pravca. Modernistička vjera u napredak, u mit o tome kako čovječanstvo uvijek i nezaustavljivo ide dalje i kako će tehnologija, damo li joj dovoljno vremena, bez sumnje ispraviti sve do sad učinjene propuste, odavno je zamrla kod ovih pisaca. Priče Irene Rašete, kad nisu distopijskog karaktera (od kojeg se, eto, očekuje da budu upravo takve), ne daju mnogo materijala za ufanje u prihvatljivu budućnost čovječanstva. Premda se to nigdje eksplicitno ne izriče, takva je vizija budućnosti najbolji mogući komentar suvremenosti te, istovremeno, pokazatelj toga što zapravo znači pisati SF – osim u slučajevima kad takva vizija postane pitanje manire te se pretoči u šund. Kod Rašete se ne može govoriti o maniri, prvenstveno zbog toga što manira podrazumijeva tržište koje ju traži, o čemu je u hrvatskom kontekstu apsurdno govoriti, a onda i zbog toga što manira podrazumijeva određeni stupanj cinizma i udaljavanja od vlastitog predmeta i umjetnosti kao takve. Priče ove zbirke previše pozornosti posvećuju detalju, previše je u njima ljubavi i brige kako bi bile manirističke te ih stoga, premda mjestimice nespretne i izrazito loše, moramo doživjeti kao autentičan komentar – gotovo poput poezije.

     Taj nam komentar pak govori kako se književnost i njeni autori još uvijek nisu posve prepustili medijskoj slici prepunoj blještavila, govori nam kako su ti isti autori izrazito skeptični prema pojmu napretka te kako uvijek iznova vraćaju odmaklu raspravu na temeljna i nikad riješena pitanja o ljudima i njihovoj prirodi. Distopijski svijet budućnosti, svijet u kojemu niti jedan normalan pojedinac današnjice zapravo ne bi htio živjeti, direktno izvire iz uvjeta svijeta na kojeg se nastavlja. Stoga problemi koje postavlja ova zbirka nisu futurističke naravi već su izrazito okrenuti sadašnjosti. Riječ je o propitivanju ishodišnog sustava, služeći se trikom, retorikom tj. pisanjem o nečemu što nije Ovdje i Sada. Irena Rašeta svojom zbirkom ne ulazi u polemike protiv svećenika napretka, no samom svojom pojavom za njih predstavlja problem.

     Ideja o gubitku identiteta, egzistencijalnoj praznini i šupljim temeljima vrhovnog mita o ljudima, nije ništa novo ni revolucionarno. No, sjetimo li se koliko je truda bilo uloženo u to da se takva ideja zatre, da se ozbiljne rasprave zamagle jefitnim spektaklom, samo njeno postojanje stvar je od izrazite važnosti. Utoliko je Cabrón važna zbirka, ne toliko iz književne perspektive (boljih pisaca u Hrvatskoj ima), koliko iz dokumentarne. Ona je dokument jednog vremena i njegovih mana, dokument nadanja i intimnih promišljanja o prirodi subjekta. Utoliko, čak ni nakon stotinu godina ona neće zastariti.