Koprodukcijski model i hrvatski igrani film

Kao i u većim kulturnim sredinama nego što je ova naša, kako kvantitativnim tako i kvalitativnim, oblici financiranja domaćeg filma plijene pažnju javnosti. Razlog tomu vrlo je jednostavne prirode: količina novca koji se slijeva u mehanizam filmske proizvodnje u pravilu je kudikamo veća u usporedbi s onom kazališnom ili, pak, televizijskom. Takav je slučaj i s hrvatskim filmom čiju je od prije dvije godine, kada je konačno utemeljen, ulogu novčanog snabdijevanja preuzeo Hrvatski audiovizualni centar sa svojim pokretačem i prvim ravnateljom, Albertom Kapovićem.

Kapović, iskusni profesionalac s beogradskom diplomom produkcije i dugogodišnji hrvatski predstavnik pri Eurimagesu, već je na početku svog mandata pokrenuo inicijativu po kojoj bi budžet hrvatskih filmova trebalo smanjiti u svrhu većeg broja odobrenih filmskih projekata. Tako bi se, među ostalim, pružila prilika što većem broju mladih redatelja za debitantski film. Iako Kapović, ubrzo nakon udaranja temelja novim pravilima igre u hrvatskom filmu, iznenada umire, potonja uspijevaju zaživjeti.

Novopečene, znatno smanjene budžetske stavke tako su najveći korpus hrvatskih filmaša u borbi za međunarodnim priznanjem, na čemu u posljednjih dvanaest godina prvu postaju predstavlja sarajevski filmski festival, primorale da svoje mjesto pod suncem pokušaju pronaći u suradnji s produkcijskim kućama iz najbliže nam ex-jugoslavenske, ali isto tako i one šire regije. milijun eura koliko je iznosio budžet filma hrvatskih filmaša preko noći je smanjen za gotovo 50% dotadašnjih sredstava. U slučaju Hitrecova filma Snivaj, zlato moje postotak je, s obzirom na za naše prilike astronomskih 13 milijuna kuna budžeta, još kudikamo veći. Pojedini producenti nemaju drugog izlaza pa vrlo ubrzo moraju vlastite financijske konstrukcije početi zatvarati zahvaljujući zainteresiranim filmskim snagama izvan granice Lijepe naše. Od producenata koji su, po svemu sudeći, najozbiljnije shvatili novonastalu situaciju u kakvoj se našla domaća filmska branša ističu se Damir Terešak iz MaXima filma i Boris T. Matić iz produkcijske kuće Propeler film.

Igrani film

Terešak, iskusni profesionalac s tridesetogodišnjim iskustvom u filmskoj produkciji (otac Vladimir bio je dugogodišnji direktor 'Croatia filma' i producent klasičnih ostvarenja 'Vlak u snijegu' Mate Relje i 'Živjeti od ljubavi' Kreše Golika) i profesor na katedri produkcije na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti 2007., kreće u produkciju filma 'Armin'. U Sviličićevoj suptilnoj priči o obiteljskom paru iz susjedne BiH, paru koji čine otac i sin, Terešak prepoznaje priliku za koprodukcijski projekt kao skrojen za festivalske direktore u potrazi za sličnim, post-ratnim pričama s ovih prostora. Nakon dobivanja sredstava od strane hrvatske države, MaXima film pronalazi partnera u njemačkoj tvrtki Busse & Halberschmidt i Kenovićevom Refresh Productions iz Sarajeva. Iako film ne predstavlja Terešakov prvi bliski susret s inozemnim partnerima, isti upravo ukazuje na činjenicu koju je pokojni Kapović, ne osvrćući se na silnu galamu najvećeg dijela praktikanata hrvatskog filma, pokušao nametnuti, a ona glasi: 'Da, to je moguće!'

 - Osnovni razlog za koprodukciju je nedostatak sredstava iz izvora financiranja u Hrvatskoj za zatvaranje financijske konstrukcije u ukupnom iznosu većem od milijun eura koji bi osigurali kvalitetnu produkciju filma prema svjetskim standardima. To je u slučaju filma ‘Armin’ značilo snimanje na 35 mm negativu, kvalitetne kamere, scenska i rasvjetna tehnika te tehnika za snimanje zvuka, 36 dana snimanja, obradu zvuka u Dolby standardu, skeniranje negativa i obrada slike, honorari prema cjeniku Društva hrvatskih filmskih djelatnika, odnosno prema standardu struke – svojevremeno će za tjednik Nacional objasniti Terešak.

Damir Terešak - MaXima Film (Zagreb)

Terešaku je ubrzo ukazana prilika za suradnjom na filmu 'Parfem', u produkciji jedne od najuglednijih filmskih kompanija na Starom kontinentu – njemačkim Constantin Filmom s moćnim Berndom Eichingerom ('Hitler: Konačan pad') kao njegovim čelnim čovjekom, međutim, do suradnje, nažalost, ipak nije došlo. Terešak se ponovno okreće vlastitim projektima. Među njima svakako treba izdvojiti njegov posljednji 'domaći' uradak sa svojim stalnim redateljskim partnerom, Ognjenom Sviličićem. Riječ je o filmu 'Dva sunčana dana'. Iako film nije dobio niti jednu od nagrada na ovogodišnjem izdanju Pulskog filmskog festivala (i sam redatelj u svojim je poprilično sramežljivim izjavama izrazio skepsu à propos njegove eventualne kino distribucije), Terešak je ponovno učinio korak vrijedan pohvale. Naime, u svrhu međunarodne prođe filma, ali isto tako i s ciljem intrigiranja domaće javnosti, producent uz domaće glumce, od kojih najveću pažnju privlači propulzivni glumac-producent Leon Lučev, angažira i one inozemne, od kojih se svojom reputacijom izdvaja nekoć zanosna erotska zvijezda Sylvia Kristel. Koliko je Terešak ozbiljan u svom koprodukcijskom poslu pokazuje i njegov posljednji primjer. Naime, ovaj 56-godišnji zagrebački filmaš koproducent je filma 'Neprijatelj' Dejana Zečevića u čijoj su se produkciji, osim Terešakovog MaXima filma, našle produkcijske kuće Biberče i Balkan film srbijanskog glumca Tihomira Stanića, mađarski Tivoli film i makedonski Skopje film studio. Konačno, Terešak je i na ovogodišnjem natječaju Hrvatskog audiovizualnog centra ispred MaXima filma dobio značajna sredstva u visini od 4.300,000 kuna za svoj sljedeći projekt: dugometražni igrani film 'Mirni ljudi', ponovno u režiji Ognjena Sviličića.

Priča Borisa T. Matića nije išta manje zanimljivija. Izbjeglica iz Doboja, Matić kao mladić dolazi u Zagreb gdje svoja prva profesionalna iskustva stječe na Radiju 101. Kao producent ikonoklastičnog, stilski razbarušenog 'Monda Boba' u režiji Gorana Rušinovića, Matiću se u kratkom roku profilira kao jedan od najvažnijih igrača hrvatske filmske produkcije. Krajnje ambiciozan, Matić, nakon supokretanja motovunskog filmskog festivala, pokreće Zagreb Film Festival, uz spomenuti sarajevski, vjerojatno najvažniji filmski hepening na ovim prostorima. Kad je riječ o filmskim projektima s naglaskom na koprodukcijama, Matić kao koproducent debitira slovenskim ostvarenjem 'Odgrobadogroba' Jana Cvitkoviča da bi se već sljedeće godine angažirao kao jedan od producenata panjužnoslavenske koprodukcije 'Karaula', po romanu Ante Tomića i u režiji 'praškog đaka', Rajka Grlića. Bez obzira na nešto slabiji odjek kod kino publike, Matić stječe dodatno samopouzdanje koje rezultira suradnjom s Antonijom Nuićem, ponajboljim filmašem mlade generacije hrvatskog filma. Njihova dva filma, 'Sve džaba' i 'Kenjac', tipični su primjeri koprodukcijskog modela između susjednih zemalja (Hrvatska, BiH, Srbija) koji svojom formom i sadržajem zadovoljavaju trendove najvećeg broja današnjih regionalnih filmskih festivala. Navedeni se model ponajprije očituje u 'malim', intimističkim pričama ispričanima u maniri klasičnog fabularnog filma. 'Ordinary People' pariškog đaka Vladimira Perišića, prošlogodišnji pobjednik SFF-a, iznimka je koja potvrđuje pravilo. Matićev pretposljednji film, sarajevski laureat 'Buick Riviera', snimljen po istoimenom literarnom predlošku Miljenka Jergovića, svojevrstan je producentski pandan Terešakovim težnjama za uključivanjem hrvatske produkcije u šire međunarodne vode, kao i afirmativna potvrda težnji prvog ravnatelja Hrvatskog audiovizualnog centra.

Boris T. Matić - Propeler Film (Zagreb)

- Mislim da se u Hrvatskoj filmovi 'prosječnog' budžeta teško mogu raditi bez koprodukcija i vanjskog kapitala. Posljednja četiri filma koja sam radio kao producent, imali su svog inozemnog koproducenta. U mom slučaju su to najčešće susjedne zemlje, BiH, Srbija i Slovenija. To nisu neki veliki iznosi, ali često se dogodi da taj novac bude presudan za dovršetak filma. Također, glumačka, autorska i tehnička ekipa iz susjednih zemalja, lako može sudjelovati u stvaranju filma te i na taj način zadovoljiti uvjete koje postavljaju filmske fondacije. Kad se radi koprodukcija sa zemljama iz EU, iako smo mi davno prihvatili konvencije o koprodukcijama, najčešće dolazi do problema pravila koje propisuju inozemni fondovi, a to je da od novca koji bude uložen u projekt, npr. iz Njemačke, u istoj zemlji treba potrošiti 150% svote. Tu se postavlja pitanje da li je to isplativo. U svakom slučaju, bez koprodukcija je teško funkcionirati. Pohvalio bih novu politika HAVC-a koji u posljednje vrijeme dodjeljuje veća sredstva za koprodukcije, tako da se nadam da će određen dio novaca se vratiti i nama iz zemalja čiji su filmovi osigurali sredstva iz Hrvatske – izjavio nam je Matić.

Spomenuta inicijativa već je urodila prvim plodovima. Senzacionalan uspjeh filma 'Grbavica' Jasmile Žbanić na berlinskom festivalu, kao i njezin sljedeći film, 'Na putu', svoje uspjehe zahvaljuju upravo koprodukcijskom modelu u kojem znatnim sredstvima sudjeluju Hrvatski audiovizualni centar, Jadran Film, a u slučaju potonjeg filma i Produkcija Živa Leona Lučeva.

Arsen A. Ostojić - prvi slijeva

Bliska budućnost donijet će nova spoznaje u probijanju domaćeg igranog filma u koprodukcijskim vodama. Arsen A. Ostojić, vlasnik diploma njujorškog Tisch School of the Arts i zagrebačke Akademije dramske umjetnosti, gdje kao i Terešak predaje na katedri produkcije, nakon zapaženog prvijenca 'Ta divna splitska noć' i od strane kritike osporavanog pulskog laureata, 'Ničijeg sina', na posljednjem je državnom natječaju za projekt 'Halimin put', po scenariju bosanskog književnika i scenarista Feđe Isovića, dobio 4.600,000 kuna. Ostojić je u tu svrhu pokrenuo vlastitu produkcijsku kuću Arkadena Zagreb koja je, za priču o Muslimanki koja nakon rata traži kosti svojih ubijenih članova obitelji, svoje partnere pronašla u bosanskoj produkcijskoj kući FIST i njemačkom RixFilmu iz Berlina.

Nameće se zaključak da svaki budući uspjeh hrvatskog igranog filma, a pritom taj isti uspjeh podrazumijeva sudjelovanje na najvećim filmskim smotrama, neminovno za sobom povlači suradnju sa stranim kapitalom i njihovim vlasnicima. Ako zbog ničeg drugog, onda u prvom redu krajnje potrebnih financijskih injekcija i lobiranja, čina koji još uvijek minornom svijetu hrvatskih filmaša, uz poštovanje tzv. 'zlatnom razdoblju' domaćeg filma u posljednjih deset godina, tek treba otvoriti vrata svjetova za kojima isti potiho pate – programima glavne konkurencije Cannesa, Venecije i Berlina.