Kostadinka Velkovska: Od mame sam dobila šamar kad sam recitirala

– Pjevala sam i plesala, glumila, jako mi se sve to svidjelo. Poslije sam i u Makedonskom narodnom teatru igrala neke male uloge. Djed mi je tamo bio šef tehnike i imala sam pristup teatru. Bila sam fascinirana i dramom, operom, baletom, sve mi je bilo čudesno – prisjeća se Kostadinka svog odrastanja u Skoplju. 

Iako ih je obožavala, glumce, kaže, nije gnjavila. Gledala je u njih kao u Boga, bila joj je čast stajati s njima na hodniku, razmijeniti koju riječ, možda čak i sjesti blizu njih. 

– Mislim da baš to danas nedostaje mlađim generacijama. Nekad mi se čini kao da misle da svijet počinje od njih. Ponašaju se kao da do njih ničeg nije bilo, a tek od njih će biti. Ne može se negirati, rušiti ono što je bilo. Možda smo i mi mislili tako dok smo bili mladi. 

Kad je došla u Zagreb na Akademiju, bila je izgubljena, preplašena. Već kao studentica igrala je velike predstave na Dubrovačkim ljetnim igrama, a kao stipendistica teatra Marin Držić, nakon završetka Akademije, otišla je u Dubrovnik. I odmah dodaje kako je bila sretna kad je kao mlada glumica počela igrati sa Izetom Hajdarhodžićem, Tonkom Lonzom, pokojnim Fabijanom Šovagovićem, Perom Kvrgićem... Trebalo joj je vremena da shvati kako je postala dio tog svijeta.

Tek kad se sebi potvrdila kao glumica, okrenula se svojom velikoj ljubavi – glazbi. Počela je nastupati s Ladom Kos, Damirom Podkrajcem i Ladom Leskovarom. Po tekstu Enesa Kiševića napravili su i mjuzikl "Mačak u trapericama" i s njime proputovali Europu. Imali su na stotine koncerata, turneja. Prvi album s makedonskim pjesmama, u modernim aranžmanima snimila je 1982., a objavljen je 1987. 

– Odabrala sam šansonu koja nije komercijalna, ali kad je pjevam, osjećam se kao da govorim monolog, priču, svoju priču. Nije slučajno da su u svijetu šansonijeri uglavnom glumci Charles Aznavour, Jacques Brel, Yves Montand... Na upit kako sve to stiže, odgovara da uvijek ima vremena za ono što je zanima:

– Volim i puno čitati. Nekad i po dvije, tri knjige istodobno.

"U prvom osnovne prva sam recitirala na priredbi za Dan Republike. 'Druže Tito, radost naša...' govorila sam i ugledala mamu. Mahnula sam joj usred pjesmice, a kad sam sišla, došla je do mene i opalila mi šamar. "Zašto si mahala? Zašto si se gurala da prva recitiraš?", razljutila se. Teško i mučno počela je moja glumačka karijera. Prvi nastup pa šamar. 

1973. Odlazak sestre Zlatanke

– Jedan od najvećih, najstrašnijih šokova u životu bio je smrt mlađe sestre Zlatanke. Do tada sam razmišljala da se smrt događa nekome drugome, da smo moji i ja zaštićeni. Imala je samo 21 godinu i bile smo jako bliske. I ona je živjela u Zagrebu, a njezin odlazak bio je prvi strašan udarac i gubitak. Jako sam to teško proživjela. Igrala sam u Dubrovniku, radila, funkcionirala, iako ne znam kako. Bila sam najtužnije biće na svijetu, ali sam znala to potisnuti. Brzo sam shvatila da nitko nije kriv što mi se to dogodilo. I unatoč tom gubitku nisam postala ni zločesta, ni opaka. To se dogodilo, to je moja priča, moj život.

1975. Angažman u Kerempuhu

– Fadil Hadžić je u ondašnji Jazavac htio dovesti mlade ljude, pojačati ansambl i odmah sam prihvatila ponudu. Shvatila smo da je to kazalište u kojemu ću se moći razvijati, da će se puno igrati, a to je za glumca jako važno. Jazavac je davao tu mogućnost i nikad nisam požalila. I satira kao žanr jako mi odgovara jer sam po naravi znatiželjna, borac i mislim da život nije crno-bijeli. Volim s dasaka upozoravati na nepravde, progovarati o problemima. Kako sam optimist po prirodi, osoba koja odbija crnjake, satira mi jako odgovara.

1982. Rođenje sina Nikole

– Rođenje djeteta najvažnija je godina u životu svake majke. Danas je moj sin ton-majstor na Hrvatskom radiju i odličan, jako talentirani glazbenik. Već je objavio dva singla u izdanju “Croatie Recordsa”. Sam je autor i teksta i glazbe, u svom one-man bendu Revera, pjeva i svira sve instrumente, iako su mu gitara i bas primarni. Glazba kojom se bavi je grunge/metal. Priprema i album koji će, nadam se, uskoro izaći.

2005. Unuci

– Taj osjećaj kada sam postala baka ne može se riječima opisati. Kad je moj prvi unuk Fran progovorio s godinu dana i prvi put rekao: “Baka, bakice”, poletjela sam od sreće. Nije imao ni dvije godine kad sam mu čitala priču o Petru Panu. “Jesi mi pročitala da kapetan Kuka ima kuku jer mu je krokodil pojeo ruku? I da je kapetan gusarskog broda koji plovi po morima?”, pitao me. Ja mu kažem - jesam, a on nastavio: “Gdje si ti na moru vidjela krokodile?” Tri godine poslije dobio je i sestricu Doru. Puno je nježnija, prava slatkica. Obožava starijeg brata. Lutke je ne zanimaju i voli se igrati s njegovim autićima.