Kratka povijest političke paranoje u američkom filmu

Drugi svjetski rat je završio, nastupa doba Hladnog rata između dviju svjetskih supersila. Izvanzemaljac po imenu Klaatu, u društvu robota Gorta, upravo se spustio na Zemlju ne bi li unezvjerenim domaćinima prenio važnu poruku. Nakon što komunikacija ne krene onako kako je on to zaželio, Klaatu biva primoran na najnepopularniju metodu u svrhu ispunjavanja svog zadatka. U sižeu kultnog klasika 'Dan kad je Zemlja stala' ('The Day the Earth Stood Still', 1951.), u režiji Roberta Wisea, jednog od ovotjednih DVD izdanja zagrebačke tvrtke Continental Film, mnogi povjesničari filma prepoznaju početke bavljenja političkom paranojom, tematikom koja će u kratkom roku postati obljubljenim (pod)žanrom te kao takva uroditi nekim od najzanimljivih naslova u poslijeratnom američkom filmu.

Poslijeratna Amerika, s ciljem prekida vlastite izolacionističke politike, 4. prosinca 1945. odlukom Senata postaje članicom Ujedinjenih naroda. U isto vrijeme, SAD započinje Hladni rat sa Sovjetskim Savezom u svrhu proširenja vlastitih interesa, interesa iza kojih stoji ogroman nuklearni arsenal i doktrina uzajamne destrukcije. Kao rezultat iste politike, Amerikanci ulaze u Korejski rat te, potaknuti Castrovim svrgavanjem diktatora Fulgencija Batiste y Zaldívara i gradnjom ruskih vojnih baza na susjednoj Kubi, postaju akterom Kubanske krize. Djelovanje američke vanjske politike prije navedenih događaja već se počelo reflektirati i na njeno unutarnje stanje, a ono se najzornije da iščitati u 'lovu na vještice' (progon simpatizera komunističke ideologije) na inicijativu Josepha McCarthyja, republikanskog guvernera iz države Wisconsin. U godinama svemirske utrke dvaju ljutih suparnika, kao i rastu američkog globalnog utjecaja u ekonomiji, politici, vojnom potencijalu, kulturi i tehnologiji, godinama koje će iznjedriti prvu naraštaj konzumerističkog društva, pojedini američki filmaši u svojim naoko perolakim filmskim sadržajima počinju progovarati, neki od njih na posve subverzivan način, o opasnostima koje bi 'idealno društvo' mogle zadesiti ne bude li spavalo s jednim otvorenim okom.

Byron Haskin: 'Rat svjetova' (1953.)

Zahvaljujući pozitivnom odjeku Wiseova filma, čiji narativnu okosnicu čelnici holivudskog studija Twentieth Century Fox nedavno koriste za njegovu modernu inačicu s Keanuom Reevesom u glavnoj ulozi, na platnima ondašnjih američkih kina započinje niz eksploatacijski sličnih filmova, od kojih njihov najveći broj pripada žanru (znanstvene) fantastike. Najpopularniji izdanak ondašnjeg (pod)žanra jest 'Rat svjetova' ('The War of the Worlds', 1953.), zasnovan na istoimenom romanu Herberta G. Wellsa i u režiji Byrona Haskina, veterana u spravljanju filmskih specijalnih efekata. U priči o mještanima malog mjesta u koji se sruči izvanzemaljski brod, za čije se putnike ubrzo ispostavi kako nisu nimalo prijateljski skloni prema Zemljanima, mnogi su razaznali politički podtekst vezan uz strah od 'crvenih', opasnost koja vreba iz svakog kuta, pa tako i s neba. U svojoj prirodi i više nego pojednostavljena, karakterno crno-bijela priča Wellsova romana u svojoj filmskoj preradi ubrzo postaje kultnim štivom, štivom na kakvom će odrasti novoholivudski naraštaj filmaša sa Stevenom Spielbergom, Georgeom Lucasom, Johnom Miliusom i Johnom Carpenterom kao svojim najrazvikanijim perjanicama kada je riječ o sličnim autorskim preokupacijama. Svojevrsnu kontru dominatnoj matrici predstavljaju 'Oni' ('Them', 1954.) Gordona Douglasa, vjerojatno prvi subverzivan film na temu političke paranoje, u kojem gigantski mutanti od mrava napadaju stanovnike gradića u pustinji Novog Meksika.

Donald Siegel: 'Invazija tjelokradica' (1956.)

S reputacijom uglednog holivudskoga zanatlije, Don(ald)u Siegelu, redatelju prvoga filma u proslavljenom serijalu o kultnom liku Harryju Callahanu, biva ukazana prilika za režijom po mnogim sudovima najboljeg filma spomenutog razdoblja, koji se prilično otvoreno bavi temom političke paranoje. Kao spoj filma strave i užasa i fantastike, Siegelova 'Invazija tjelokradica' ('Invasion of the Body Snatchers', 1956.) s Kevinom McCarthyjem (u nikakvom srodstvu s ozloglašenim republikanskim senatorom) u glavnoj ulozi, sadrži sve elemente koji nepogrešivo dočaravaju prirodu vremena u kojem film nastaje, od osjećaja paranoje, masovne histerije, fašistoidnih pripadnika snaga reda i mira pa sve do već spomenutog 'lova na vještice'. John W. Whitehead u svom kratkom eseju, naslovljenom 'Invasion of the Body Snatchers: A Tale for Our Times', u Siegelovom filmu vidi politički lijevu kritiku konformizma spram totalitarističkog sistema, sistema kojem na kraj može stati samo suprotstavljeni mu individualac, spreman na vlastitu žrtvu. Siegelov subverzivan ekspoze američkog društva, zasnovan na priči Jacka Finneyja, objavljenoj kao dijela serijala u magazinu Collier, urodit će briljantnom preradom Philipa Kaufmana iz 1978., kao i onu znatno slabijom pod redateljskom palicom 'zločestog dečka' američkog filma, Abela Ferrare.

Dolaskom 1960-tih, dekade u kojoj američko društvo proživljava najveći broj promjena liberalnih tendencija, počevši od imenovanja Johna Fitzgeralda Kennedyja za 35. predsjednika Sjedinjenih Država i do kraja nikad razjašnjenog atentata na istog 22. listopada 1963. u Dallasu, atentata na Malcolma X-a u veljaču 1965. u New Yorku, brojnih protesta zbog Vijetnamskog rata, sve veće afirmacije Pokreta za ženska prava Glorije Steinem, kao i Pokreta za afroamerička prava, čiji čelni pojedinac Martin Luther King biva ubijen u travnju mjesecu 1968. u Memphisu, iste godine kada i Kennedyjev osam godina mlađi brat Robert u Los Angelesu, filmovi koji se bave političkom paranojom postaju otvoreniji, ali isto tako i sve pesimističniji.

John Frankenheimer: 'Sedam dana u svibnju' (1964.)

Jedan od zanimljivijih filmaša s afinitetom za političku tematiku jest i John Frankenheimer, a njegov najpoznatiji film je 'Mandžurijski kandidat' ('The Manchurian Candidate', 1962.). Pričom, zasnovanom na istoimenom literarnom predlošku Richarda Condona, o infiltraciji komunističkog elementa putem implantiranja lažnih sjećanja u mozak jednog od američkih zarobljenika u Korejskom ratu, Frankenheimer isporučuje jedan od najupečatljivijih političkih filmova 1960-tih. Na činjenicu kako je riječ o filmašu politički kompleksnog svjetonazora ukazuje već sljedeći Frankenheimerov film, 'Sedam dana u svibnju' ('Seven Days in May', 1964.), s Burtom Lancasterom u ulozi generala s namjerom svrgavanja američkog predsjednika, koji samo što nije potpisao sporazum o razoružavanju sa Sovjetima. Iako režijski i glumački besprijekoran, film se nažalost gubi u poplavi kudikamo kreativno inferiornijih ostvarenja. Primat najboljeg filma u bavljenju političkom paranojom, u istoj dekadi, pripada Kubrickovom filmu 'Dr. Strangelove ili kako sam prestao brinuti i zavolio bombu' ('Dr. Strangelove or How I Learned to Stop Worrying and Love the Bomb', 1964.), snimljenom po romanu 'Red Alert' Petera Georgea. Film redatelja '2001: Odiseje u svemiru' otvoreno se sprda klimom hladnoratovskog doba u trenutku kada potonje političko stanje doseže svoj klimaks. Krajnje anarhoidan i duhovit, s nenadmašnim Peterom Sellersom u trostrukoj ulozi, 'Dr. Strangelove' zaslužuje u panteonu Kubrickovih najboljih filmova.

Alan J. Pakula: 'Svi predsjednikovi ljudi' (1976.)

Ništa manje burne nisu niti 1970-te, koje kao takve pružaju dovoljno materijala za filmaše, od kojih neki i danas u ovoj dekadi, kao njezini aktivni svjedoci, traže autorska nadahnuća. Politička afera Watergate s Richardom Nixonom kao majstorom ceremonije, ubojstvo političkog aktivista Harveyja Milka, borca za prava homoseksualaca, masakr izraelskih sportaša od strane militantne arapske skupine 'Crni rujan' na minhenskoj Olimpijadi i ništa manje zastrašujući primjeri djelovanja europskih ultralijevih militantih skupina (grupa Baader-Meinhoff u SR Njemačkoj, Crvene brigade u Italiji) samo su neki od događaja koji pune novinske stupce. Kao jedan od najzanimljivijih primjera političke paranoje na filmu svakako je Pakulin film 'Svi predsjednikovi ljudi' ('All the President's Men', 1976.). Naglasak više nije na opasnosti koja dolazi s drugoga svijeta (čitaj: iz komunističkih bastiona). Ista dolazi, slično kao u Frankenheimerovom 'Sedam dana u svibnju', od onoga za koga se tome najmanje nadate, američkog predsjednika i najbližih mu suradnika. Razrješavanje afere Watergate i njenih najvažnijih aktera u akciji novinarskog dvojca Washington Posta, Boba Woodwarda (Robert Redford) i Carla Bernsteina (Dustin Hoffman), u cijelom bogatstvu informacija do kojih popularno prozvani dvojac 'Woodstein' dolazi povremeno može djelovati konfuzno, no i kao takav, film je iznimno napet i beskrajno minuciozan u bavljenju prljavim rabotama Nixonove administracije.

John Milius: 'Crvena zora' (1984.)

S inauguracijskim govorom, 20. lipnja 1981., započinje predsjednička era Ronalda Reagana. Bivši holivudski glumac svojim političkim neokonzervativizmom ponovno 'nišan' američke vanjske politike usmjeruje, među ostalima, na najmrskijeg suparnika, Sovjetski Savez. John Badham, redatelj megapopularne 'Groznice subotnje večeri' ('The Saturday Night Fever', 1977.), režira 'Ratne igre' ('War Games', 1983.), priču o mladcu (Matthew Broderick), koji igrom slučaja ulazi u program američkog vojnog računala sa zadatkom predviđanja mogućnosti nuklearnog rata. Zabavna i iznimno napeta, ali i podosta nategnuta u svojoj premisi, Badhamova je režijska vježba ponajprije namijenjena mlađim naraštajima. Samo godinu dana kasnije, novoholivudsko 'derište' John Milius ('Barbar Conan', 1982.) isporučuje jedan od najintrigantnijih izdanaka političke paranoje na filmu, po riječima njegova autora nadahnutog jugoslavenskim ratnim spektaklima (!), urnebesnu 'Crvenu zoru' ('Red Dawn') s od nedavno preminulim Patrickom Swayzeom i Charliejem Sheenom u glavnim ulogama. Priča o sovjetskoj invaziji američkog potkontinenta, u režiji deklariranog pobornika američkog jingoizma, idealno se uklapa u Reaganovu političku klimu. Bez obzira na to, riječ je o filmu koji svojom 'pomaknutom' pričom postaje nezaobilaznim dijelom američke pop-kulture, od video igara ratne tematike do animiranih uspješnica poput 'South Parka' i 'Obiteljskog čovjeka'.

Oliver Stone: 'JFK' (1991.)

Stoneov trosatni filmski 'odgovor' na mit Warrenove komisije o smrti 35. američkog predsjednika u dalaškoj Ulici brijestova ultimativan je primjer političke paranoje, film koji, istini za volju, ugledni britansko-američki povjesničar filma David Thomson proziva političkom travestijom, ali koji isto tako zahvaljujući Jimom Garrisonu i Jimu Marrsu, na čijim je knjigama 'On the Trail of the Assassins' i 'Crossfire: The Plot That Killed Kennedy' zasnovan, pokreće novi val istraga vezanih uz Kennedyjevo ubojstvo. U istoj dekadi kao svojevrsnu antitezu Stoneova angažmana valja istaknuti niz filmova snimljenih po predlošcima Toma Clancyja, aktivnog pristalice Republikanske stranke. Uz 'Patriotske igre' ('The Patriot Games', 1992.) i 'Neposrednu opasnost' ('Clear and Present Danger', 1994.), najbolju adaptaciju Clancyjeva romana predstavlja 'Lov na crveni oktobar' ('The Hunt for Red October', 1990.). Režijski i pripovjedački maestralna, McTiernanova priča o odbjegloj sovjetskoj podmornici, kojom zapovijeda Litvanac Marko Aleksandrovič Ramius (briljantni Sean Connery), ponajbolji je američki film svog vremena, politički ingeniozno štivo čiji svaki detalj otkriva svu kompleksnost američko-sovjetskih odnosa.

Michael Moore: 'Fahrenheit 9/11' (2004.)

Konačno, došli smo i do današnjih dana. Vjerojatno najistaknutiji predstavnik širenja paranoje na filmskom platnu jest 'enfant terrible' američkog dokumentarizma, 54-godišnji Michael Moore. Njegovi lijevo-liberalni politički eseji, posebice 'Fahrenheit 9/11' (2004.), svojom bespoštednim i prilično kontroverznim stavovima izazivaju brojne polemike u svjetskim medijima, pritom izazivajući bijes najvećeg broja politički desno orijentiranih Amerikanaca. U filmovima samodopadnog Moorea zasigurno ima autorskih proizvoljnosti, no i kao takvi njegovi dokumentarni filmovi neupitno potvrđuju tezu kako sintagma 'politička paranoja' i danas, nakon gotovo šezedeset godina od nastanka Wiseova filma, predstavlja jednu od najpotentnijih formula za punjenje džepova filmskih producenata.