Kritika: Knjiga tišine (Planetopija, 2010)

Dok pišem ove retke u pozadini svira Nirvanin Rape me, na parkiralištu pod mojom kućom zavija auto-alarm, a iz uredske zgrade neposredno pored one u kojoj živim svako se malo prolomi misteriozni, pištavi zvuk. Kako dani prolaze, kako se tjedan odmiče od svog početka i kako se navike ljudi u skladu s time mijenjaju, tako se i ova kulisa zvukova čas stišava, čas pojačava. Neovisno o tome što svira na mom Winampu (trenutno Radiohead – In limbo), zvuk zagrebačkog kolovoza, zvuk rijetkih automobila koji prolaze u daljini, neprestano je prisutan. Izađem li iz kuće i uputim li se drugamo, ništa se bitno po tom pitanju neće promijeniti. Istina, Zagreb nije metropola poput Berlina, Londona ili New Yorka te su ga ovi suhi ljetni mjeseci ipak pomalo uspavali tako da se čini kako je moguće ostvariti kutak tišine usred grada. Stvarnost je ipak ponešto drugačija. Svijet u kojem živimo ne trpi tišinu. Ili kako je to onomad govorio Nele Karajlić u Top listi nadrealista – „Televizija ne trpi sporo!“. Kakve veze imaju tišina i sporost? Slijedeći argumentaciju koju iznosi Sara Maitland u svojoj knjizi iz 2008. godine, ako ne shvatimo tišinu kao puko odsutstvo zvuka, već kao vrijednost za sebe, tada tišina postaje nešto na čemu se može uvijek iznova raditi, nešto što se može promatrati, nešto što onome koji spoznaje pruža neizmjerno zadovoljstvo. Suvremeni pak svijet, koji je nekritički prigrlio postulate neoliberalizma i koji je iz svog diskursa izbrisao vrijeme tišine, vrijeme posvećeno pojedincu, vrijeme u koje se ni društvo ni država nemaju pravo miješati, odbacit će ovakvo poimanje tišine kao puku tlapnju – egocentrični eskapizam čija je potencijalna snaga toliko destabilizirajuća za državu da ju valja u korijenu srezati. Razmišljanje o tišini stoga može biti dvojako. S jedne strane može biti aktivističko tj. politički motivirano. Na taj su način feministička kritika i postkolonijalna kritika pokušale (i uglavnom uspjele) razbiti tišinu koja je obavijala ženske i ne-bijele glasove. S druge strane, razmišljanje o tišini može biti impresionističko. Pripovijest o vlastitoj potrazi i vlastitom susretu s tišinom. Sara Maitland pitanju tišine pristupa na potonji način ne zaboravljajući pri tom, prilično temeljito prikazati povijest potrage za tišinom. Od njenih modernih inkarnacija pa sve do tragača čija su imena i funkcije zakrile magle prošlosti. Stoga se i sama knjiga čita dvojako – kao istraživački, gotovo akdemski rad o pojmu tišine i pojedincima i religijskim redovima koji su je tražili te kao intimna ispovijest spisateljice čiji je jezik evokativan i snažan te uspijeva svojim čitateljima prenijeti težinu ove potrage u modernom dobu.

Nema lakih odgovora

     Sara Maitland nije suvremeni guru koji obećava sreću u pet lakih koraka već je ozbiljni esejist koji korača tragovima Henryja Davida Thoreaua pružajući nam literarni pogled u intimu i svakodnevnicu jedne „posve obične“ osobe što je, na kraju krajeva, jedan od glavnih ciljeva književnosti. No, Knjiga tišine ima i svoje slabe strane koje se uglavnom odnose na poziciju iz koje nam autorica pripovijeda.

     Prije svega, knjiga sadrži odlomke poput ovoga: „Mobilni telefon zato za mene predstavlja veliki uspjeh za paklene sile – to je novotarija koja omogućava vragu da napravi značajan korak naprijed u ostvarenju svog velikog plana.“ Nakon ovakvog odlomka jedino što nam preostaje jest upitati se je li Sara Maitland uspjela pojmiti funkciju on/off prekidača. Ovakvi bi se odlomci još i mogli nekako progutati kada bi bili prožeti ironijom ili barem funkcionirali kao proširena metafora, no čitajući ih ponovo, u razmaku od nekoliko dana, postaje vam jasno da u njima nema dvostruke igre već je riječ o iskrenim, nedvosmislenim riječima u kojima autorica ne vidi nikakav problem. Moguće je kako ni ortodoksni ili fundamentalistično nastrojeni kršćani također u njima neće vidjeti problem, no ostatku naroda, ovakvi će odlomci zazvoniti na uzbunu. Ipak, unatoč prodoru kršćanskih radikalizama u inače posve umjeren diskurs, ne možemo reći kako Sara Maitland piše religijski pamflet. Radije, ove odlomke primorani smo tumačiti u svjetlu osobne ispovijesti u kojemu valja promatrati čitavu knjigu. Ako ničemu, služe nam kako bi bolje upoznali pripovjedača i njegovu ličnost – ličnost koja se uputila u potragu za tišinom. Drugi problem nema veze s ortodoksnim uvjerenjima već se tiče, uvjetno rečeno, ekonomije.

Upitno polazište   

  Naime, Sara Maitland rođena je u relativno bogatoj obitelji, odrasla u „Londonu i u ogromnoj vili iz Viktorijasnkog razdoblja na jugozapadu Škotske“. Njena daljnja osobna povijest nije toliko bitna za samu knjigu no čitatelju je lako zamisliti vrstu djetinjstva i obrazovanja koje je autorica imala. Njena potraga za tišinom, koja se počela događati u zrelijim godinama, vodila je autoricu na sve strane svijeta, od pustinja preko planina da bi je na kraju dovela nazad u Veliku Britaniju u kojoj je, eto, kupila i renovirala kuću na savršenoj lokaciji za istraživanje tišine. Čitajući taj prikaz ekonomske strane same potrage za tišinom čovjek se zapita u kojem je točno trenutku tišina prestala biti pitanje uma i unutarnjeg istraživanja, a postala pitanje građevinske lokacije. Čini se kako jadni buddhisti već tisućama godina ne mogu dosegnuti nirvanu samo zato jer si ne mogu priuštiti kuću na obalama Velike Britanije. I opet, iz perspektive osobne pripovijesti o tišini ovakvom prikazu nemamo što zamjeriti. No, kako knjiga uz ispovjedni sadrži i polemički ton ne možemo se ne upitati o kredibilitetu same autorice koja svoje stanje (kako ekonomsko tako i psihičko) poima kao univerzalno te ga uopće ne dovodi u pitanje niti joj se čini kao relevantno u potrazi za tišinom.   

Konačna ocjena    

 Dakle, sumirajući sve rečeno, moram zaključiti kako je knjiga Sare Maitland prilično kvalitetna ispovjedno-istraživačka proza koja se dotiče aspekata života na koje smo, suočeni s užurbanom svakodnevnicom i globalnom politikom, pomalo zaboravili. S druge strane, kao polemična knjiga, Knjiga tišine je prilično nedorečena i jednostrana te kao takva ne može zadovoljiti ozbiljno kritičko promišljanje o statusu tišine, poželjnosti iste niti može pružiti bilo kakav zadovoljavajući odgovor na pitanje kako se iz svijeta korporacija preseliti u svijet vlastite nutrine. Odgovor na to pitanje nalazi se negdje između redaka i u osnovi se svodi na to kako je u toj borbi svatko prepušten sam sebi. Drugim riječima, ako tražite kvalitetnu prozu bez politike, pucnjave i iskasapljenih ljudi, bez morbidnih detalja i životinjskog seksa, ako tražite prozu koja će vas privući idejom da je život „običnog ljudskog bića“ dovoljno zanimljiv kako bi se o njemu napisala knjiga koja je uz to i čitljiva (u izvornom smislu riječi beletristika) ne tražite dalje od Sare Maitland. Oni djelovi knjige koji su podložni kritici mogu se tada gurnuti u drugi plan – kako rekoh, Knjiga tišine nije new age selfhelpuša već ozbiljan književni rad kojemu valja pristupiti polako, s uživanjem i bez apriornog antagonizma. isplatit će vam se.