Kritika: Parasvemir (Sfera & Mentor, 2010.)

Ako ste kojim slučajem posjetili ovogodišnji SFerakon među inim stvarima vezanim uz sam skup mogli ste primjetiti nekoliko stvari. Prva je ona o povećanom udjelu žena u inače dominantno muškom druženju, druga je ona o prosjeku godina publike koja se vrzmala FERom (čini se kako je boom fantastičnih romana, od Harryja Pottera do Sumraka učinio svoje), a treća stvar, koja je možda bila i najuočljivija onima koji inače ne posjećuju ovakve manifestacije, jest prisutsvo ljudi u odjeći iz devetnaestog stoljeća nerijetko optočenoj mjedi. Nema u tome ničega čudnog, pod uvjetom da znate da je ovogodišnji SFerakon bio u znaku steampunka, a zajedno s njime i pripadajuća zbirka pripovjedaka 'Parasvemir'. Alternativna povijest u kojoj okosnicu tehnologije čine napredni parni strojevi nikada nije bila privlačnija.

SFerakonske zbirke priča (koje izlaze svake godine povodom skupa) inače su jedan od najprodavanijih (premda tu riječ u ovom slučaju treba uzeti sa zrnom soli) naslova domaćeg SF-a. Nije to zbog toga što bi priče SFerakonske zbirke bile neuobičajeno kvalitetne ili popularne već je to zbog činjenice što svaki posjetitelj SFerakona, nakon što plati ulaz, uz kartu dobije i SFerakonsku zbirku. Posjetitelji ovogodišnjeg SFerakona ove su godine imali sreće te su u svoje ruke dobili prilično zabavnu i mjestimice iznimno kvalitetnu zbirku priča koja je još jednom pokazala kako su domaći žanrovski pisci nerijetko agilniji i maštovitiji od većine velikih imena hrvatske književne scene. Tematski okviri ovogodišnje zbirke bili su podžanrovi SF-a - steampunk i space opera i možda upravo njima možemo zahvaliti što se na istom mjestu okupio toliki broj vješto ispričanih i mahom nepretencioznih uradaka kakvih se ne bi posramile ni veće zajednice žanrovskih pisaca diljem svijeta.

O ideji ovih podžanrova, o njihovim diskursima i epistemološkim uvjetima unutar kojih funkcioniraju može se uvijek iznova teoretizirati, no u toj teoretizaciji još jednom ne možemo pobjeći od pejorativnog pojma 'šund'. Upravo je 'šund' izvorište ovih podžanrova i kao takav neiscrpan izvor citata i semantičko polje podložno rekombinaciji. Suvremena djela ovih podžanrova prema izvorištu se odnose ili nekritično ili s dozom autoironije. Vještiji su autori (poput Chine Mievilliea, britanskog pisca čiji je epohalni roman 'Stanica Perdido' preveden na hrvatski jezik) uspjeli, unutar ove domene, pronaći vlastite svjetove dok su se zanatski korektni pisci uglavnom zadržavali na općeprihvaćenim elementima bez velike želje (a zlobnici bi rekli i sposobnosti) za promjenom. Kako mi nije želja u ovom tekstu raspravljati o "smislu" ovih podžanrova u cjelokupnom korpusu SF-a, okrenut ću se sada samoj zbirci koja je pred nama.

Bez obzira na koji način promatrali ove podžanrove, priče smještene unutar njihovog diskursa obično se ne mogu promatrati na isti način. Ukoliko pristajemo na opće odrednice podžanrova, tada priča mora ispuniti samo jedan jedini zadatak - biti im vjerna. Upravo iz tog razloga Aleksandar Žiljak može u svoju priču o devetnaeststoljetnom Zagrebu iz čista mira ubaciti ninđe, a da se to ne promatra kao napad na logiku ili zdravi razum. Steampunk elementi Žiljakove priče ostali su netaknuti unatoč koketiranju sa ikonografijom romana o Lesliju Eldridžu. Rudimentarna računala pokretana parom, humanoidni roboti i Japan iz meiđi razdoblja, avanture i političke zavjere - sve je to tu kako bi nas uvjerilo da je "Rumiko" do srži ukorijenjena u steampunk. Žiljakova je priča simptomatična za čitavu zbirku jer su i ostali autori u njoj nekako prigrlili ovaj neobavezni moment čitave rabote te se većina priča iz zbirke čita u sličnom tonu - kao neobavezni eksperiment u kojemu se autor zabavalja najviše od svih. Ipak, nekoliko priča iskače iz te paradigme te hrvatskoj publici nude nešto više od puke žanrovske zabave.

Wasserkrabe i Armenska kocka

Photo Wikipedia

Prva i uvjerljivo najbolja priča čitave zbirke je "Wasserkrabe" Adrijana Sarajlije. Priča je to koja priziva duhove Ive Andrića i Meše Selimovića. Kako svojim jezikom tako i općom atmosferom. Pripovijest o hajdučiji, njemačkim znanstvenicima, Osmanlijama i bacačima plamena u Bosni devetnaestog stoljeća onaj je tip pripovijesti kakvu bih volio češće čitati u ovakvim zbirkama. "Wasserkrabe" nije pretjerano inovativan na polju radnje. Priča o osmanlijskim vladarima, njihovim kroničarima, kćerima, hajducima i nesretnoj ljubavi ne donosi ništa što nam već nisu ispripovijedale priče narodnih kazivača, ispjevali guslari i zapisali neki drugi kroničari. SF element je u njoj tek dekorativne naravi. No, ono u čemu priča briljira i što mnogi naši SF pisci (poput Eda Barola) često zanemaruju, jest korištenje jezika i njegova stilizacija. Premda bi se Sarajliji mogla zamjeriti preforsiranost na polju jezika, ostaje činjenica kako je to jedan od rijetkih tekstova koji je samoj izvedbi podario pozornost koju zaslužuje te je ideju priče razumio kao ideju vještog manipuliranja jezikom. Većina pisaca lošeg SF-a, kako stranog tako i domaćeg, ne pridaje dovoljno pozornosti ovoj komponenti književnosti te pokušava, svakoj narativnoj logici unatoč, pod svaku silu progurati onu inicijalnu ideju koja im se učinila zanimljivom. Zbog toga se nerijetko dogodi da se čitatelj nađe pred pričom koja je imala i potencijal i ideju ali je nepovratno pala na polju izvedbe jer autor nije poznavao glagolska vremena niti sintaksu hrvatskog jezika. Dok se god nalazimo u domeni književne riječi, ma što tko o njoj mislio, ovakve nedostatke valja uzimati u obzir. Sarajlijin "Wasserkrabe" zaobišao je tu prepreku i ponudio najdojmljiviju i najuočljiviju priču ove zbirke. Ovaj ćemo put njenu sadržajnu plitkost zanemariti.

Druga priča koju valja istaknuti jest priča Katarine Brbore - "Armenska kocka." Za razliku od Sarajlije koji je pozornost čitatelja odvlačio na način pripovijedanja, Brbora to čini načinom na koji tretira svijet svoje priče. Brbora svoje junake smješta u Dubrovačku republiku nakon velikog potresa 1667. godine. Premda i ona koristi poznate i pomalo šablonske teme poput vampirâ (koji u ovoj inkarnaciji nisu demonske prirode) i putovanja kroz vrijeme, smješta ih u kontekst unutar kojega ovi, posebno u domaćoj književnosti, u pravilu ne borave. Doba Drubrovačke republike inznimno je zahvalno doba kako za pripovjedače tako i za istraživače, a Katarina Brbora svojom je pričom ukazala na ključni element SF-a u tretiranju povijesti - onaj reinterpretacije i kritičkog promišljanja. Dok se standardni povijesni roman mora zadržati unutar okvira poznatih događaja, spekulativna fikcija na tom polju ima relativnu slobodu. Kako je sloboda Dubrovačke republike bila jedan od ključnih mitova o naciji, kako ovih modernih tako i onih preporodnih, mogućnost reinterpretacije tih istih mitova, kritičkog iščitavanja mitoloških paradigmi te upisivanje novih semantičkih vrijednosti u poznate obrasce, nameće se kao ključni zadatak ozbiljne pripovjedne djelatnosti. Povodom ove priče treba spomenuti još nekoliko stvari. Prije svega, bilo bi zanimljivo vidjeti Brboru kako istu ili sličnu priču pripovijeda, umjesto na standardnom, na starom dubrovačkom jeziku - na jeziku Gundulića i Držića. Premda bi se tim postupkom smanjila čitljivost same priče, vjerujem kako bi se njime dobilo na upečatljivosti te kako bi se u isti mah na neki način uskrsnuo duh zaboravljene književnosti (a uskrsnuće je jedan od ključnih elemenata steampunka kao žanra). Druga stvar koju valja spomenuti je činjenica kako je posljednjih tisuću godina hrvatske povijesti nešto za što bi američki pisci, izdavači, filmaši i čitava horda sličnih djelatnika prodala vlastitu majku. Sav taj potencijal, pri čemu je književnost možda i najmanje kriva za to, još uvijek leži neiskorišten i samo čeka sposobnu ruku da ga obradi u skladu sa zahtjevima suvremenog doba. Katarina Brbora pokazala je jedan način te obrade. Unatoč tomu što u njemu ima još mjesta za napredak, valja ga uočiti kao bitan pomak u domaćem diskursu.

Što je pokazala ovogodišnja SFerakonska zbirka? Prije svega, pokazala je kako žanrovski pisci pripovijedanju pristupaju uz daleko više ljubavi i domišljatosti od velike većine beskrvnih pisaca kakvi se iz sezone u sezonu promoviraju. Nesumnjivo, dio razloga leži u tome što je rijetko koji od njih plaćen za ono što radi te književnosti i pripovijedanju pristupaju iz ljubavi i očaranosti materijalom. Drugo, pokazala je kako spekulativna fikcija ovih prostora nije ni blizu posljednjoj riječi te da od nje, u nadolazećim mjesecima i godinama, možemo štošta očekivati. Stoga, ukoliko vam ova zbirka, svojoj ezoteričnoj naravi unatoč, dopadne šaka nemojte propustiti priliku da se s njome pobliže upoznate. SF je odavno prestao biti pozornica sukoba između Zemljana i Marsovaca. Odrastao je i prebacio se na ozbiljnije teme. Vrijeme je da ih upoznate.