Kućna zabava vs. Kinodvorane

Je li rat medija koji nam uveseljavaju čula audiovizualnim podražajima stvarno rat koji jedan od spomenutih zapravo može dobiti?

Dakle, zašto mislim da kućna zabava/televizija polagano počinje razvaljivati instituciju kina na apsolutno svim poljima. Naravno, moja teza vjerojatno ima stvarne podloge oko 50% ili manje s obzirom da ne baratam realnim podacima, ali promućuran kakav jesam, vjerujem da sam u pravu kao i svaki drugi iole normalni pripadnik ljudskog roda, pogotovo ako je rodom iz ovih krajeva, jerbo mi jako volimo biti u pravu. Zato nas ostatak svijeta ne doživljava pretjerano, no dobro, za sada ćemo samo obraditi spomenutu temu.

Polako ulazimo u 2008. godinu u kojoj će zemljama čak jadnijima od naše biti dostupan brzi internet, kablovske televizije, razne digitalne televizije koje konvertiraju loš analogni signal u digitalu i pretvaraju se da je to digitalno, kao što maxTV čini, i nevjerojatna količina popratnih điđabaja koje život čovjeku kojem se iz kuće izlaziti ne dade čine jednostavnijim. Ne samo da je televizija na strani lijenog čovjeka, nego je televizijska produkcija sve kvalitetnija, a novije serije apsolutno razvaljuju kino.

He is back. U TV formatu.

Naime, nekad davno, dok se za Spielberga još uvijek mislilo da je dobar režiser, specijalne efekte u kojima Švarcenegeru otpada glava, a on si ju šeretski namješta nazad uz obvezatan one-liner koji definira generacije, je mogao učiniti samo vrhunski kompjutersko dizajnerski ubermensch i to za nevjerojatne količine novca. Danas takve animacijske trikove zna raditi jedno 50 puta više ljudi, cijena zanatu je pala, a posljedica čega je masovna zastupljenost spomenutih efekata u većini serija od kojih se neke vrte čak i na domaćim televizijama.

Dakle, riješili smo jedan dio u korist tv-a, kvalitetu efekata radi koje su mnogi išli u kino jer kino se smatralo mjestom za akcijske spektakle. Pođimo dalje. Televizori su golemi. Stvarno su golemi. 16:9 format, koji je dugo bio korišten samo kao kino format je sad zastupljen u skoro svakom domu izvan države nam, a i kod nas uzima sve više maha. Jest da gledanje analognog signala televizije na njemu čini da svi u kadru izgledaju kao Jacques, ali to ne bi trebao biti nekakav problem s obzirom na to da je kompletni ljudski rod sve deblji i deblji. Ovo je tranzicijski period. Kupnjom 16:9 televizora navikavamo se na Žakove u sebi ili bližnjem, gledajući ih dnevno i u onima koji to nisu. Ovaj dio teksta malo prije se, vjerujem, zove digresija.

Low budget kino doživljaj

Poanta je da imamo ogromne televizore po kućama. Slika je kvalitetnija nego u kinu jer, koliko god je to ilegalan te piratski čin, mnogo ljudi pribjegava downloadanju filmova u high definition rezolucijama s raznih torrent siteova i tako si čine vizualnu komponentu puno prihvatljivijom od golemog platna na kojem se događa projekcija.

Audio komponenta doživljaja isto tako razvaljuje, s obzirom da su svi ti filmovi i serije dostupni u svim mogućim formatima zvuka. 5.1 je svakako divna stvar za imat po doma, a dostupan je već godinama. Imam tu šemu doma i oduševio sam se kad sam skužio da mi je helikopter iza leđa, stvarno. Nije nešto radi čega ću gledati ili ne gledati film, ali je svakako jedan od onih detalja koji veseli.

Doživljaj koji se da isključiti po želji

A sad, pogledajmo produkciju. U zadnje vrijeme u kinu nisam gledao niti jedan film koji bi me oduševio baš zato kaj je u kinu. Svaki od tih filmova se može samo tako pogledati na 32'' LCD televizoru koji iz blizine od 3 metra ili nešto slično, apsolutno pruža fantastičan doživljaj. Od vizualno atraktivnih filmova, zadnje kaj sam pogledao u kinu je bio Spielbergov War of the worlds, film toliko glup da mi je gledanje onih HTV-ovih jutarnjih emisija s nekakvim golemim edukativnim zastrašujućim pilićima mutantima doživljaj riznice znanja i sreće, uspoređujuć. U tom filmu sve eksplodira, a Tom Cruise je nekvalitetno patetičan. Kad ti je Tom Cruise nekvalitetno patetičan po doma, onda fino stisneš X u kutu video playera i metneš interesantniji film. U kinu to ne možeš.

Nadalje, mene recimo recentna tv produkcija oduševljava. Heroes – prva sezona (druga je nelogično-patetični izmet glupljeg slona, vjerojatno poradi štrajka scenarista), Prison break prije nego što je postao priča o ljubavi dva brata i mentalne retardacije, House M.D. koji je zao, ali uvijek dijagnosticira sve ikad i o kojem sam ovisan, samo su neki primjeri odličnih serija koje se mogu gledati iz udobnosti toplog doma, s daljinskim u ruci, bez naguravanja, ''oprostite, ovo je moje sjedalo'' rečenica i supresije fizioloških potreba jer je svemirac upravo odlučio uništiti rodnu nam zemlju, a radi te scene se išlo u kino.

Veliko platno, golemi zvučnici i...

S druge strane, na strani kina imamo, pa, kokice. Točno tako. I dalje idem u kino, namjeravam nastavit ići u kino i stvarno volim ići u kino. Možda glupo zvuči, ali doživljaj jedenja tih kokica i odlaska u kino je stvarno fantastičan. Ista stvar kao doma, ali negdje drugdje si. Imaš dojam da nisi lijeni kreten koji samo sjedi doma. I te kokice u kinu, uvijek imaju skroz bolji okus od onih doma. Ne znam zakaj, ali ako ćemo realno, mislim da je konzervans u pitanju. Naime, većinom stoje tamo tjednima i imaju okus kao nove. Jednom sam nakon kina donio kokice doma i pojeo ih do kraja nakon 2 tjedna. Imale su okus kao nove. Kino kokice.

Filmovi u kinu nisu više ništa veći doživljaj nego filmovi doma zbog napretka kućne tehnike za zabavu. Filmovi općenito nisu više ništa veći doživljaj od kvalitetne serije zbog napretka kompjuterske tehnologije kojom se u serijama rade goleme eksplozije koje su veće čak i od onih u Cobri 11, a tamo su stvarno velike eksplozije. Uglavnom, većina argumenata je na strani serija tj. kućne zabave i taj vid provođenja vremena u svakom slučaju cijenim te volim iznimno.

...kokice

No, dom nikad neće imati konzervirane kino kokice i doživljaj sreće kada draga osoba rukom posegne u tvoju mjericu, smiješeći se pritom srećom tisuću osnovnoškolaca koji su upravo dobili svoje prve brze tenisice. I taj naizgled nebitni, maleni, bedasti argument čini da mi se žila glupača napne svaki put pri spomenu odlaska u kino. U koje vjerujem, uz bilo kakve ubersvemirske tehničke napretke kućne zabave, nikad neću prestati ići.