Laku noć Hrvatska ponovno na televiziji

Kako su izgledali prošli, debitantski dani i kakva su razmišljanja danas, nakon pritisaka, kritika i napada, otkriva nam Dalibor Talajić.

''Laku noć Hrvatska'' ponovno je na malim ekranima. Središnji termin dana, tzv. ''prime time'', ne predstavlja ništa nepoznato za taj satirički animirani serijal, ali od 2005. do danas se promijenilo podosta toga. Prije svega promijenila se televizijska postaja na kojoj se ''LNH'' vrti: Nova TV je zamijenjena OTV-om. Jednako tako, svakodnevni ritam zamijenjen je za tjedni, subotnja premijera i nedjeljna repriza. Kako su se iznenada pojavile, tako su s tv odašiljača satirične animacije i nestale. Prvo ''Laku noć Hrvatska'', a potom i ''Zlikavci''. Ipak, jedna se vratila.

Zauzet očinstvom mladi je tata Dalibor Talajić (u slobodno vrijeme LNH glumac, scenarist i storyboarder) pristao na razgovor putem elektronske pošte i podijelio s nama svoja razmišljanja o satiri, animaciji, Hrvatskoj. Jednostavno, o ''Laku noć Hrvatska''.

JAVNO: ''Laku noć Hrvatska'' ponovno se može gledati na televiziji. Jeste li se iznenadili s činjenicom da ste u jednom trenutku izgubili i termin, ali i televiziju zainteresiranu za političku satiru?

TALAJIĆ: Pa, i jesmo i nismo. Naime, ako imaš na svojoj TV projekt koji je vrlo gledan - po nekim indicijama u to je vrijeme LNH  bila gledanija od Đurinih Pet minuta slave - za početak ćeš se valjda potruditi da mu daš povoljan i stalan termin prikazivanja. To se nije dogodilo, tako da je LNH išla oko šest, pa oko sedam, pa iza devet... na taj se način gubi publika. Usprkos tome publika je rasla. I publika je bila raznovrsna. Nevjerojatno mnogo različitih ljudi je u LNH nalazilo nešto njima duhovito. S te strane, dakle, iznenađuje takav maćehinski odnos TV stanice spram vlastitog programa...

JAVNO: Već sa samom činjenicom da te zabavne vrste gotovo uopće nema na televiziji, ali ni u širem medijskom kontekstu, koliko smatrate potrebnim da ona postoji. Zašto je nema više kad ima toliko materijala za nju?

TALAJIĆ: Ovo je u biti nastavak prethodnog odgovora. Pogledajte Feral Tribune. To je jedini medij koji beskompromisno "dere"  po svima; što ozbiljno, što kroz satiru. Kao takav osuđen je da bude opskuran. Oglašivači ga zaobilaze, veliki medijski koncerni ga zaobilaze...
E, sad zamislite da vam cilj nije isti kao Feralov. Da vam je cilj prvenstveno zarada od programa koji nudite; naravno da ćete izbjegavati takvu vrst zabave kroz koju ćete se nekome zamjeriti. Ovo govorim iz vjerojatne perspektive prikazivača; onoga tko otkupljuje LNH, na primjer.

JAVNO: Imate li uopće konkurenciju?

TALAJIĆ: Mislim da ne. Domaći animirani program gotovo da i ne postoji, a ni satire nešto nema.

JAVNO: Je li bilo kakvih neugodnosti u dosadašnjem radu? Pritisaka, prijetnji, žalbi i molbi?

TALAJIĆ: Pa da, naravno. Dođe trač iz krugova bliskih nekom tko je upravo izvrgnut ruglu, koji kaže kako to nije u redu; kako će on poduzeti nešto; pa se počne spominjati tu i tamo neka tužba; pa ti porezni inspektor počne dolaziti češće...
Ali sve je to indirektno. Najkonkretniji je bio Živko Kustić u svojoj kolumni u Jutarnjem: nešto smo bili opleli po crkvi i pretjeranoj komercijalizaciji iste, kad li eto njega! Zaključio on tako kako je to užasno, kako smo mi bez ikakvih vrijednosti, te kako bi - pazi sad ovo - revoltirani vjernici mogli doći u Croatia film i štetu kakvu tamo nanijeti.
To kad čitaš, malo te štrecne. To je bio malo ne poziv na linč; opet indirektan, jasno. Naravno da nam je bio zvijezda sljedeće epizode.

JAVNO: Ono što je očito u ''Laku noć Hrvatska'' jest da ne dajete popust ni onima na poziciji, ni onima u opoziciji. Koliko je težak takav život? Svi smo čuli za neke od poslovica koje tematiziraju pojam poštenja.

TALAJIĆ: Ha, ha... Nije jednostavno. Nekad ti se u pisanju, crtanju, glumi... kako god, ispriječi svjetonazor - ili si ljevičar, pa bi ismijavao one druge; ili je obratno. Ali svi nas oni redovito podsjete kako svačiji drek jednako smrdi, da se tako izrazim. Ne želim reći kako su "...svi oni isti..." i slično. Nego ako ciljaš na nečiji ego, na nečiju sposobnost da ispadne blesav... Tu smo svi isti.

JAVNO: Tko je mjerilo zabavnosti prilikom stvaranja epizode? Imate li test-publiku ili je sve stvar ekipne procjene?

TALAJIĆ: Pa, ne znam sad točno podatke; ali znam kako se svaka epizoda testira na reprezentativnom primjerku od toliko i toliko ljudi. Različitih ljudi. No to se odnosi na ono što se zove ciljana publika.
A sama zabavnost? Nju uzrokuje zanat: dijalozi moraju biti brzi; gluma ne smije biti primjetna; karikature moraju biti smiješne... I to je nešto na čemu se čitava karijera može potrošiti kako bi bilo bolje.

JAVNO: Koliko traje izrada jedne od epizoda? Kojim se alatima služite? Čini se da najviše posla imate oko sinkronizacija.

TALAJIĆ: Budući da sada emitiramo jednu epizodu tjedno, izrada traje 5 dana, ali paralelno radimo i na drugim animiranim projektima tako da je teško odrediti koliko je točno vremena potrebno za 1 epizodu. Služimo se rukama (uglavnom desnom, ali ima i ljevaka), računalima - U Sanimation je naš software, ton radimo u Pro Toolsima, a montiramo sve zajedno na Avidu.
Netočno, sinkronizacija je 'peace of cake' prema ostatku produkcije. - Uostalom, to je i najzabavniji dio rada. To je uvijek tulum. Još kad te ponesu improvizacije, kad ne poštuješ baš scenarij... Mada, sada tek u pitanju naslućujem nesporazum. Kad bi improvizacija došla zadnja, dakle tekst na gotovu sliku, to bi bila muka. Ali mi radimo prvo ton. Animacija ide na zvuk.

JAVNO: Koliko ljudi radi na ''Laku noć Hrvatska''? Predstavite nam ih malo - jedno se zna, svi su bliski stripu, zar ne?

TALAJIĆ: U samoj produkciji trenutačno radi 34 čovjeka. Nisu svi bliski stripu, samo dva scenarista i jedan glumac-storyboarder-tekstopisac (taj sam). Ima novinara, elektroinženjera, profesora raznih profila... Većinu ekipe čine ljudi koji se bave isključivo animacijom i zaposleni su u CF. Budući da nam je ovo već treća sezona, prilično smo iskusni.

JAVNO: Koji je osnovni cilj serijala? Da vam je samo do profita vjerojatno bi se bavili ulaganjem u fondove i dionice...

TALAJIĆ: Vidiš, vidiš... Cilj je, jasno, zabava. Cilj je pri tome i zaraditi. Ali zaraditi od nečega što zabavlja, i što je ugodno raditi. Jedini je problem u tome što je riječ o političkoj satiri. Prokletstvo, valjda svih, malih zemalja je u opterećenosti veličinom njihovih vođa.
Sjetite se samo one epizode - iz stvarnosti - kad se Anto Đapić skinuo u dres i zaigrao (loše!) košarku. Kad to čovjek vidi, mora mu biti jasno da takav tip uopće nema neku sliku, neku realnu procjenu sebe i dojma na druge koji ostavlja. Nemoguće, je onda očekivati da ima smisao za humor na svoj račun.  A takav jedan "Đapić" je treća liga, što bi se reklo. A sad zamislite jednog takvog "Đapića" - koji ima stvarnu moć u društvu.... financijsku, političku, religijsku - kako reagira na ismijavanje sebe!!!

JAVNO: Kao i u svim nacionalnim mitologizacijama i u našoj se između ostalog tvrdi da imamo snažan smisao za humor. Koliko je to istina? Koliko naše društvo ima smisla za humor? Pri tom ne mislim samo na aktivan, nego i pasivan - onaj u kojem moraš slušati o sebi nešto što ne želiš čuti.

TALAJIĆ: Opet sam odgovorio prije pitanja. Ali da dopunim: Radi se samo o tome koliko ozbiljno čovjek samog sebe shvaća. No i  inače; ne treba humor i smisao za njega uzdizati do tih nacionalnih, regionalnih, univerzalnih i kojekakvih visina. Humor je individualan! Ja sam u braku sa osobom kojoj je ''Monty Python's flying circus'' apsolutno nešto besmisleno. Meni je to pak, zakon! I to je to.
A satira, k tome, zbija šale na tvoj račun; htio ti to i razumio, ili ne! Imati smisla za pasivan humor je bitno veća vrlina, to je istina. I to je rijetko i kod osoba koje nisu javne. No, ne treba sebe shvaćati ozbiljno. Pa ni ono što radiš, ono u što vjeruješ... Postoji na svijetu velika većina ljudi koja nam je sasvim suprotna i ništa manje nije u tome vrijedna. Kad je čovjek iskreno skroman, može se  smijati i samom sebi bez ikakvih problema. 
"Čovječe, sjeti se da si prah..." Jel' tako, Don Živko?

JAVNO: Danas nema razgovora niti o jednoj temi bez da se utvrde utjecaji. Koji su utjecaji, osobni, naravno? Postoji li neki televizijski, animirani, tiskani ideal, nadahnuće?

TALAJIĆ: Hmmm... Teško je o tome, kad je ekipni rad u pitanju. Svatko od nas pokušava progurati ono za što on misli da se mora slijediti kao ideja.
Ali svakako se sve svede na koncu na "Monty Pythone", na "Muppet show"... To su projekti koji su kroz zbilja specifičan filtar propuštali stvarnost,  jednako kao i opća mjesta pop kulture i na taj ih način pretvarala u svoja, autorska. Ali, naravno, to je ideal kome se stalno teži; i kojeg je teško dostići.