9. OžUJKA 2012. 14:28h

Majstorska večer za pamćenje u Koncertnoj dvorani Lisinski

Ravnatelj kocerta bio je maestro Ivan Repušić, a uz Zagrebačku filharmoniju nastupili su i sopranistica Valentina Fijačko, mezzosopranistica Martina Gojčeta-Silić, tenor Zoran Todorovich, bas Giorgio Surjan te Akademski zbor Ivan Goran Kovačić, Zbor Opere HNK-a Zagreb i Zbor Muzičke akademije u Zagrebu

Foto

Scena
0

Tekst

Simfonijski orkestar HRT-a na posljednjem je koncertu svog Majstorskog ciklusa u Lisinskom, održanom u četvrtak, ponudio iznimno zanimljiv program. Dirigent Mladen Tarbuk upriličio je maratonsku simfonijsku večer. Početak je bio uobičajen, s atraktivnim, virtuoznim i efektnim koncertnim djelom. Međutim, premda ima sve te odlike, Koncert za trubu i orkestar u As-duru Aleksandra Arutjuniana nipošto ne spada u skladbe koje bi bile dobro poznate i često izvođene pred hrvatskom publikom.

Najpoznatija skladba armenskog autora iz 1950. godine tipičan je proizvod "službene" sovjetske skladateljske škole tog razdoblja, s tek blagim otklonom prema folkloru. Prevladavajuće ozračje vedrog pogleda u budućnost najviše je naglašeno izrazito virtuoznom solističkom dionicom u kojoj je još jednom briljirao prvi trubač orkestra HRT-a Vedran Kocelj.

Ovacije Kocelju

Nakon što su se stišale ovacije Kocelju, maestro Tarbuk je večer nastavio na način potpuno neuobičajen našim koncertnim običajima: prije nego što se prihvatio dirigiranja u nas iznimno rijetko, ako uopće ikad izvođene 11. simfonije Dmitrija Šostakoviča, održao je predavanje.

Premda s primjetnom blagom tremom pred mikrofonom, maestro je publici pružio vrlo zanimljive informacije o monumentalnoj skladbi, kao i o političko-ideološkom kontekstu njezina nastanka 1957. godine. A najkorisnije je svakako bilo upoznavanje s revolucionarnim pjesmama koje je Šostakovič iskoristio kao teme. Maestro Tarbuk je svaku od njih odsvirao na klaviru, prepričavajući im sadržaj i povijest nastanka.

Univerzalna baština

Za dirigentskim pultom, pak, Tarbuk nema tremu, a isplatio se i sav dodatni trud uložen u pripremu programatskog djela koje glazbom širokih poteza te rasponom izražajnih sredstava od zlokobnih pianissima do sveopće tutnjave želi i uspijeva dočarati zbivanja revolucionarne 1905. godine.

Šostakovičeva je veličina u tome što je, govoreći glazbom o povijesti, uvijek oslikavao i svoje doba, a sva ta nagomilana tjeskoba i neizvjestan ishod revolucija, nažalost, univerzalna je baština čovječanstva. Simfoničarima i maestru Tarbuku, uz čestitke, silno smo zahvalni na velikom sviračkom i interpretativnom pothvatu.