Mani Gotovac: Smrt djeteta je trauma nakon koje ne možeš biti isti

Nije lako čitati drugu (autobiografsku) knjigu Mani Gotovac “Fališ mi”: jesen/ljeto. Još je teže zamisliti s koliko ju je muke autorica pisala. Duboko je to emotivna priča o smrti mlađe kćeri, još malene djevojčice. Mani Gotovac svjesno ističe da je smrt djeteta trauma od koje se nijedan čovjek ne može oporaviti do kraja i biti ono “što je nekad bio”, ali iz njenog pogleda unatrag na čitatelja urlaju samo emocije.

Lako je zamisliti ženu koja nad djetetom u komi stalno ponavlja: “Ana će ozdraviti!” U trenutku kada je sve gotovo, Mani koja je postojala do tog trenutka netragom nestaje. Ona postaje žena koja za javnost živi kao moćna teatrologinja da bi drugi dio svakog svog dana provela sjedeći i ležeći na grobu djeteta, jer “Ana nije otišla, ona je još uvijek tu, samo što to nitko drugi ne vidi”. Iz takve patnje, iz takvih pomaka svijesti, na neki se način rađa drugi dio knjige – borba za drukčiji teatar, borba da uopće bude teatra u četnicima opkoljenom Dubrovniku... Borbe su to koje u pravilu završavaju izdajama i porazima.

Cijela knjiga, baš kao i prvi dio ove zanimljive životne priče, govori o sto lica jedne žene. Na istim stranicama i u istim rečenicama ovdje “stanuju”: majka, supruga, ljubavnica, zaljubljena žena, intendantica, žena koja svoj lik u javnosti nosi kao masku koja skriva duboku tragediju...

Ljudi koji prolaze tim stranicama dobro su znana imena iz kulturnog, političkog i javnog života Hrvatske, a samo dva imena (dvojice važnih muškaraca) ostaju skrivena. Nekima od njih ove su stranice zahvala, nekima snažna pljuska, trećima i mnogo više od udarca u pleksus. Jesu li dobili što su zaslužili? To znaju oni sami, oni koji su bili podrška, oni koji su shvaćali muku i oni koji za nju nisu marili... (B. Radović)